Marko Vešović: Usputne pripomene o Kosovu

Čuo sam da je Peščanik ukinut, što me ožalostilo: već sam u Danima rekao da ga, skupa sa E-novinama, smatram mjerom srpske normalnosti, a zašto, ovaj zapis će, nadam se, bar donekle objasniti.

Ivan Čolović je na Peščaniku prikazao knjigu Kosovo i Metohija, debelu preko 600 stranica velikog formata, koja predlaže još jedno rješenje kosovskog problema. Čolović veli da se političari, analitičari, umjetnici, popovi i navijačke kamenice slažu da je Srbinu Kosovo oteto samo zato što to odgovara interesima Amerike i drugih zapadnih sila. Ako je tomu tako, zašto su zajunili da vrate Kosovo iako znaju da će to biti o Škripovu-dne kad se paščad strigu? Odgovor je prost. Njegoš je kazao: “Neka bude što biti ne može” i taj stih je plot kojeg se drže srpski političari pjani od poraza. Crnogorci su naopak narod koji svaki čas Srbe uvali u neki belaj: juče je to bio Sloba koji je Kosovo kao zadnja baraba prokartao, danas je to Njegoš čija filozofska veličina ovlašćuje Tadića da nastavi blejati o onom što biti ne može. Jer i Tadić je podrijetlom Crnogorac. Da se ja pitam, u ustav bih unio odredbu da je predsjednik mjesne zajednice najviše što Crnogorac može biti u Srbiji.

Šta veli nauka? U odgovoru na to pitanje, Čolović razmatra prednjepomenuto djelo koje svoj predmet analizira iz antroponomskog, biometrijskog, demopolitičkog, etimološkog, etnodemografskog, etnografskog, etnonomskog, etnostatističkog, etnopsihološkog, etnokartografskog, eugenetskog, geostrateškog, geoekonomskog, geodemografskog, istorijsko-demografskog, karakterološkog, kulturnogeografskog, kulturnoistorijskog, onomatološkog, političkogeografskog, političkoistorijskog i sociološkog ugla, kako je utvrdio Čolović. Previdio je, što sam ustanovio kad sam knjigu dobavio, da se u njoj Kosovo tumači i iz antropološkog, arheološkog, diplomatskog, ekološkog, evolucionističkog, geodetskog, hidrografskog, juridičkog, merkantilističkog, numizmatičkog, orometrijskog, paleografskog, paleontološkog, topografskog, toponomastičkog, stematografskog, uranografskog, zoološkog, zoogeografskog i drugih uglova.

To djelo u ogoljenom obliku nudi istinu o vječnoj borbi nacije za životni prostor, sažetu u pitanju: mi ili oni, a bolje mi nego oni. Autor drži da je Kosovo izgubljeno još 1912. kad su ga Srbi zaposjeli i dopustili da Albanci ostanu, umjesto da provedu “trajno rešenje albanskog pitanja”. Priznaje da je misao o propuštenoj prilici da se trajno riješe Albanaca preuzeo od Vase Čubrilovića koji je 1937. napao vlast što im nije oduzeta zemlja a oni protjerani već su “privikavani na zapadnoevropske pojmove o privatnom posedu”, a njina primitivna civilizacija uči ih da osvajač zemlje uzima sve, dok su im Srbi, kad su uspostavili vlast na Kosovu, ostavili život i imanja, na veliko čuđenje “Arnauta”.

Čubrilovićevoj analizi, veli autor, “nema se šta ni dodati, ni oduzeti”. Nema analizi, ali ima istoriji: kad je Radovan Čubrilović zaposjeo 72 posto BiH, upitao se: mi ili oni? Odgovor proučava Istorijski institut u Haagu koji je već utvrdio da je genocid bio Srbima glavno oruđe u borbi za “životni prostor”, za Lebensraum – kratica koja sažima osvajačku filosofiju A. Schicklgrubera, poznatijeg kao Hitler.

Pošto je za trajno rešenje kasno, ostaje dioba Kosova na uljuđeni i varvarski dio: povući crtu “između dvaju civilizacijski, sociološki, demografski i razvojno inkompatibilnih društvenih i nacionalnih formacija na istom prostoru. Zato je teritorijalno razgraničenje jedino racionalno rešenje”. Kad Srbin zaboravi nacionalno a hvata se za racionalno, to je pouzdan znak da je dobio preko leđa. Mirko Đorđević na Peščaniku veli da postoji sijaset tekstova “koji nude ‘rešenje’ problema kosovskog bez Albanaca. Uzalud. Albanci su brzo shvatili lekciju, pa su ponudili rešenje bez Srba”.

Pošto civilizirani nisu umjeli suzbiti najezdu varvara na cijeloj teritoriji, treba da se povuku na jedan dio i nastave borbu za vraćanje životnog prostora. To se u knjizi ne veli izričito, ali se vidi iz zalaganja za “obnavljanje Srpstva u kolevci srpske državnosti i kulture”, čak se pominje “krvno” obnavljanje: nije dovoljno povećati broj onih koji vele da su Srbi, krv u njihovim venama mora biti 100 posto srpska, zato autora ove studije vidim kao najpogodniju ličnost da bude predsjednik Komisije za prebrajanje krvnih zrnaca u Srbima.

Sve će ovo civilizirani svijet prepoznati kao svoj interes, a zasluga će pripasti istorijskoj studiji Kosovo i Metohija čiji je autor Milovan Radovanović, nezavisni četnik i geograf, penzionisani profesor Beogradskog univerziteta, bivši upravnik Geografskog instituta na Prirodnomatematskom fakultetu u Beogradu, bivši direktor geografskog instituta SANU, predsjednik Srpskog geografskog društva, profesor univerziteta u Banjaluci, nosilac medalje Jovan Cvijić i počasni član Geografskog društva Makedonije. Ako je suditi po broju svestručnjaka u Srbiji, BiH i Crnoj Gori, uskoro će Rozi Mašar, kako je Paša Kujundžić, nana moje kume Azre Kovačević, zvala smak svijeta. A vala mu je i vrijeme.

BH Dani

This entry was posted in Culture, Life, Politics and tagged , , , , . Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s