Republika Šumska, pravoslavna džamahirija

Teokratija na srpski način

Piše: Bojan Bajić

Republika Šumska, pravoslavna džamahirija

Čim čujem reč džamija, hvatam se za dinamit: Milorad Dodik, krstaš

Čim čujem reč džamija, hvatam se za dinamit: Milorad Dodik, krstaš

Photo: Stock

Objektivnim poređenjem se brzo da zaključiti da Sarajevo nije ni blizu islamizirano, koliko je Banja Luka pravoslavizirana. Te samim tim, ako Teheran posmatramo u svijetlu Islamske Republike Iran, po karakteru njenog uređenja, onda je bliže istini teza da je Banja Luka Teheran, a Republika Srpska kao pravoslavni entitet sličnija islamskom Iranu, nego što je to Federacija BiH

 

Photo: Danilo Krstanović

Propagandna mašinerija kod Srba je od prije rata pa na ovamo učinila da džamija i ezan postanu otjelotvorenje kumulativnih srpskih istorijskih strahova i mitova, te tačka u kojoj se bjelodano pokazuje genocidna namjera srpske vladajuće ideologije u BiH s početka devedesetih godina dvadesetog vijeka.

Džamija je i danas u svijesti prosječnog građanina srpske nacionalnosti Republike Srpske izvor svakog zla i nesreće, jer simbolizuje ono najstrašnije, ono od čega se prosječnom Srbinu ledi krv u žilama, ono što oblikuje i prelama srpsku svijest, ono od čega se štrecne srpsko uho samo kad čuje za to nešto, a to nešto je muslimanska vjera i muslimanski narod.

Nikad kvalitetno prodiskutovana tema turskog osvajanja, prevjeravanja, te svih frustracija koje su se vremenom nataložile u srpskom narodnom pamćenju, s početkom devedesetih su ne slučajno bili predmet propagandne mašinerije koja je trebalo da srpsku masu u BiH pripremi za konačno rješenje muslimanskog pitanja.

Na takvoj podlozi, u strašnoj medijskoj manipulaciji, izvršena je temeljna indoktrinacija ogromne većine srpske mase, koja je aplaudirala, složila se, ili samo ćutala dok su sistematski, planski i bez izuzetka izgorjele sve džamije koje su bile dostupne vojno-policijskim strukturama Republike Srpske.

 

Stotine i stotine, neki brojevi govore preko hiljadu uništenih džamija, jedan su od dokaza nepobitne genocidne namjere da se jedan narod i njegova vjera unište i izbrišu tragovi njegovog postojanja.

Razumijem i shvatam, ali ne opravdavam, svakog dobrog čovjeka koji je ćutao, jer je bio zatrovan i sluđen propagandom u tom vremenu, kako sam i sam bio predmetom ispiranja mozga od strane vladajućeg SDS-a, Rista Đoga i ostalih, kada me jedan nesretni i nehumani događaj iz 1992., kao petnaestogodišnjeg dječaka, osvjestio i otrgnuo sa puta mladog ostrašćenog nacionaliste.

Međutim, teško se pomiriti sa činjenicom da propaganda do danas nije prestala, pa valjda zato mnogo dobrih ljudi, misleći da samo voli svoje, ipak izgovara propagandističke konstrukte koji nedvosmisleno znače mržnju, fašizam i predvorje genocida. Valjda je sreća u nesreći to što ogromna većina to radi nesvjesno.

Jedan koji to ne radi nesvjesno, aktuelni je predsjednik Republike Srpske. Njegova na prvi pogled mangupsko-šarmerska komparacija Sarajeva sa Teheranom, uz dodatno pojašnjenje da Sarajevo ima više džamija nego Teheran, nema nikakve veze sa uporednom statistikom, već ima za cilj da betonira srpsku svijest i savjest u njenoj iskrivljenosti i netoleranciji prema muslimanskoj vjeri. Ova izjava kreira opšti stav u Republici Srpskoj da se Sarajevo klerikalizira i udaljava od civilizacijskih standarda, te pojačava propagandno uvjerenje da je Republika Srpska nešto sekularno, civilizovano, demokratsko, evropsko, itd.

Ima istine u iskazu da se Sarajevo dobrim dijelom islamiziralo, a to znači uz sadejstvo sa javnim institucijama, pa tako mnoge javne površine preko noći mjenjaju namjenu i postaju placevi za nove džamije, preko uvođenja islamskog vjeronauka u sarajevske vrtiće, do čudnih interakcija i umješanosti Islamske vjerske zajednice u razne svjetovne i državne teme.

Međutim, nekritička i izmanipulisana javnost Republike Srpske ne vidi, ili neće da vidi, da je stepen klerikalizacije Republike Srpske nebrojeno puta veći, gotovo pa završen proces. Od toga da sve javne institucije imaju svoje pravoslavne praznike i slave (ministarstva, škole, zavodi, i sl.), preko uključivanja pravoslavnih rituala u događaje finansirane javnim sredstvima, do toga da se djeca u školama po automatizmu upisuju na pravoslavni vjeronauk bez traženja saglasnosti od roditelja, itd.

Objektivnim poređenjem se brzo da zaključiti da Sarajevo nije ni blizu islamizirano, koliko je Banja Luka pravoslavizirana. Te samim tim, ako Teheran posmatramo u svijetlu Islamske Republike Iran, po karakteru njenog uređenja, onda je bliže istini teza da je Banja Luka Teheran, a Republika Srpska kao pravoslavni entitet sličnija islamskom Iranu, nego što je to Federacija BiH.

Ovakve konstrukcije koje nalaze plodno tle u nekritičkom javnom mnijenju Republike Srpske, su logična posljedica ratne propagande na temu muslimanskog džihada u BiH u periodu 92. – 95., koje nisu nikad doživjele demokratsku atmosferu u Republici Srpskoj, da bi bile preispitane sa objektivnom kritičkom distancom.

Photo: hubimg.com

Tako je opšti stav da je Alija Izetbegović sa svojom Islamskom deklaracijom imao namjeru da islamizira državu (kol’ka god ona bila), a svakako je lutao između nacionalno-građansko-vjerskih koncepcija, za šta svakako postoji puno dokaza, te tu tvrdnju ni ne sporim. S druge strane se ne želi vidjeti da je Radovan Karadžić do kraja sproveo tzv. pravoslavni džihad, tj. vjerski rat, sistematski uništavajući ljude i objekte koji pripadaju muslimanskoj vjeroispovjesti. Nije bitno da li je Alija to želio ili je bio primoran, što je manje važno od efekata, a koji govore da Alija ne samo što nije naredio, nego je od drugih uspio sačuvati od rušenja Staru pravoslavnu crkvu i Sabornu pravoslavnu crkvu u sred Sarajeva. Dok na slučaju poznate banjalučke džamije Ferhadije možemo vidjeti nečasnu ulogu gradskih vlasti, što govori u prilog pravoslavnog džihada.

 

Broj srušenih crkava koje su bile na teritoriji pod muslimanskom kontrolom u ratu, u odnosu na broj koji nije srušen, ukazuje da makar u tom segmentu nije postojala sistematska namjera da se pravoslavna vjera zatre, kao što je kroz sistematsko rušenje svih džamija u Republici Srpskoj ta namjera jasna kao dan.

Dakle, Republika Srpska jeste vodila krstaški rat, sa strahovitim posljedicama po nepravoslavne vjernike. Danas jeste teokratski entitet u tolikoj mjeri da podsjeća na teokratsku državu Iran. A kroz iskaze svojih zvaničnika, na prvom mjestu predsjednika Milorada Dodika, upravo upire prst u drugog, u ovom slučaju Sarajevo, koje je značajno sekularnije i demokratskije od Republike Srpske.

Predsjednik Republike Srpske, ako već nema snage i vizije da svoje građane osvješćuje i suočava sa prošlošću i činjenicama, onda makar ne bi trebalo da ih manipuliše i pothranjuje sa netačnostima i poluistinama.

Takođe, zgražavati se džamijama u Sarajevu, je ipak varvarski i necivilizacijski gest, koji bi ponajmanje smio dolaziti iz Banjaluke, upravo zbog nečasne prošlosti Republike Srpske spram islamskih vjerskih objekata, njenih vjernika, te generalno spram vjerskih sloboda svih građana.

*Tekst preuzet iz BLIN magazina uz dozvolu autora

Advertisements
This entry was posted in Culture, Life and tagged , , , , . Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s