Zločinac kao humanitarni radnik Piše: Marko Vešović

Ne znate vi nas Crnogorce

Vratimo se presudi koja veli da niko od osumnjičenih nije kriv za deportaciju. Kao naslavniji svjedok optužnice, Sloba je u javnosti prijetio da će sve raskrinkati, ali se iz zapisnika o njegovu svjedočenju vidi da je u sudnici hvalio oslobođene policijske fukcionere. Iskazi “ključnog“ svjedoka koji je, nakon odlaska u penziju, glasom nenadjebivog pravednika zagrmio protiv hapšenja u kojim je učestvovao, doprinijeli su da se njegovi jučeranji pretpostavljeni sad šetkaju na slobodi. Ne znate vi nas, jebo ja nas, što rekao Petar Luković

photo/region/BiH/licnosti/vesovic_marko/Marko_Vesovic_01_a_320_450118142.jpgSjedoh da napišem varijaciju na srBsku temu: “Što se više kleveće i laže Gadafi je draži i od Draže“, ali nije išlo, brzo sam skužio i zašto – zalutao sam u oblast za koju je nadležan Petar Luković, pa pogledah imaju li e-Novine nešto za mene. Imaju, bezbeli: “Viši sud u Podgorici je donio odluku da niko od devet osumnjičenih visokih policijskih funkcionera nije kriv za deportaciju oko 160 građana BiH od kojih je većina, nakon prebacivanja u BiH, ubijena, jer ’nije dokazano da su optuženi izvršili krivična djela koja im je tužilaštvo stavilo na teret’, rekla je obrazlažući skandaloznu presudu predsjednica Sudskog vijeća Milanka Žižić“. Ne znate vi nas Crnogorce, promrndžao sam.

Sarajlijama sam govorio u ratu, a govorim i danas: ”Ne znate vi nas Crnogorce”. Govorim najčešće zalud, jer Crnogorci su, u očima svojih žrtava, bili u ratu zavedeni. Kad kažem Crnogorci, mislim na nas pravoslavce svih vjera i nacija. Pošto nisam pop koji Savaota zivka mobitelom, ne znam je li nas stvorio Đavo, ali moje iskustvo veli da su 90% nas Đašovi štićenici, pitomci, mezimci. Bojim se da ni čitaoci e-Novina ne znaju mnogo o miletu koji bi sav stao u kineski KP dom srednje veličine, a poganstva mu ne bi stala ni na azijski kontinent, pa ću povodom Milankine presude baciti malo svjetla na Sotonine osobnike, kako u CG zovu djecu koju otac ili mati osobito vole.

Slobodan Pejović, policajac koji je u Hercegnovom lovio Bošnjake da bi potom bili poslani Rašu pod nož, danas je zbog svog dokazanog viteštva čuveniji no njeguška pršuta: zakleti čovjekoljubac koji je Bošnjake hapsio nježno kao da ih miluje peruškom dobio je nagradu Kurt Haris u Podgorici, nagradu Gariwo u Sarajevu od Svetlane Broz, nagradu Rifat Burdžović Tršo od Bošnjačkog saveza CG i plaketu Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, a Monitor ga je uvrstio među 10 ličnosti koje su obilježile 2010. godinu. Evo vam jedan od razloga Slobine slave: čuo je da je neko od njegovih kolega Bošnjake pustio na slobodu, pa je taj čin pripisao sebi, možda zato što je znao da je taj čovjek pod zemljom. Ne znate vi nas Crnogorce.

Ovu crnogorsku, za moj ukus suviše crnogorsku laž razvalio je Šeki Radončić, novinar u ratu osuđen za klevetu na dva mjeseca zatvora uslovno na jednu godinu zbog tekstova o podvizima generala Radomira Damjanovića i Pavla Strugara na dubrovačkom ratištu. Radončić je autor istraživačkih knjiga: Crna kutija 1 i Crna kutija 2 – o policijskoj torturi u Crnoj Gori (1996), U četiri oka (1999), Iza maske – o djelovanju tajne policije u CG (2003), Kobna sloboda (2005), gdje je rasvijetlio ratni zločin deportiranja bosanskih izbjeglica iz CG u kojem je ubijeno, kako je otkrio, bar 86 ljudi. Autor je dva dugometražna dokumentarna filma Karneval (2006) i Esma (2008) i dva serijala: Sto godina samoće o političkim procesima u CG i Obruč se steže o skrivanju Karadžića i Mladića. Radončić koji je u svojim knjigama crnogorskom nečojstvu digao spomenik “od bronze trajniji“, zbog čega je više puta, zajedno sa porodicom, bio meta napada, čak i bombaških, pa je morao pobjeći u Sarajevo, završio je snimanje dokumentarnog filma o Slobodanu Pejoviću po naslovom Heroj našeg doba, a brzo će biti gotova i knjiga o toj hercegnovskoj majci Terezi sa pendrekom.

Kad je snimio svjedoke, ostalo je da stavi trešnju na tortu: da bi se “čula druga strana“, otišao je u Hercegnovi da postavi nekoliko pitanja hapsitelju Bošnjaka koji se, kad je penzionisan, iščaurio u Marka Miljanova. Gledao sam snimak tog razgovora početog pred Opštinskim sudom gdje se Pejoviću sudi za klevetu. Ranko Martinović, bivši policijski inspektor i svjedok tužilaštva, na suđenju policajcima optuženim za deportacije rekao je da je Pejović tokom deportacija bio inspektor za potrage, a ne inspektor za krvne delikte, kako se lažno predstavlja, a sa tim “činom” bio je ključni čovjek u lociranju i hapšenju izbjeglica. Sutradan, Pejović je u Vijestima izjavio da Martinović laže, da je čovjek UDB-e i organizovanog kriminala i da Slobo nikad nije učestvovao u hapšenju izbjeglica. Sutradan, Martinović ga je podsjetio na njegovo priznanje u filmu Karneval da je hapsio izbjeglice, a potom ga tužio za klevetu.

Pejović nije došao na prvo ročište i na drugo je morao doći, jer bi bio priveden, što je Radončić znao. Pejović je za medije izjavio da mu je Radončić pred zgradom suda priredio “klasičnu sačekušu”, s čim se Radončić ne slaže: priredio mu je dočekušu s diktafonom. U tom razgovoru Radončić postavlja pitanja ladan ko špricer a naš četvorostruki šampion u humanizmu bljuje uvrede ko zadnja raspandrpača: sve ćete vidjeti u filmu i svojim gledaljkama se uvjeriti kakav vitez nam nosi barjak humanizma. Ne znate vi nas Crnogorce. I dobro je što nas ne znate.

Kad je pošao u Sarajevo, na granici ga je čekalo iznenađenje, ne malo no veliko, ali pustimo Radončića da to kaže: ”Da sam prije tri dana umro, ne bih znao da u Lukšićevoj, a ne Lukašenkovoj Crnoj Gori novinare vraćaju sa granice, privode i saslušavaju ih na najobičniju telefonsku prijavu penzionisanog policajca, što govori o ’demokratskoj’ Crnoj Gori, ali i o policijskim, tužilačkim i medijskim vezama čuvenog antirežimlije i mučenika Slobodana Pejovića. Za manje od jednog sata, po Pejovićevoj prijavi, kao da je riječ o ubici, za mene je bila blokirana crnogorska granica (za Šariće tek nakon dva dana). Tužiteljica Snježana Zejnelagić juče me nazvala da joj pošaljem zapis što znači da je Tužilaštvo Crne Gore otvorilo postupak protiv mene i da se sad prikupljaju dokazi”. Ne znate vi nas Crnogorce. I zavidim vam što nas ne znate.

Radončić je otkrio ”da je hrabri policajac Pejović, prilikom hapšenja Bošnjaka, prijetio da će sve u kući pobiti, da nikog nije spasio, kako se hvali već stoljećima, već da se okitio perjem mrtvog kolege koji je spasavao Bošnjake i umro ne kazavši o tome nikom ni riječ”. Ovdje ću ga prekinuti. Gledao sam snimak Radončićeva razgovora sa Bošnjacima koji su po slici sa osmrtnice prepoznali svog osloboditelja. Pitali su: ima ovaj čovjek djece? Ima sina, kaže Radončić. Reci mu da bismo voljeli da nam dođe da ga ugostimo. Gledao sam i scenu kad Radončić na laptopu tome momku pokazuje šta vele ljudi koje je njegov otac pustio na slobodu. Vidio sam mu u očima suze.

Photo: Stock
“Kako tvrde svjedoci”, kaže Radončić, “Pejović je učestvovao u hapšenju trojice braće Rikalo, čije kosti ne možemo ni danas pronaći. Za sve imam dokaze: svjedočenje preživjelih koje je Pejović uhapsio a drugi pustili, svjedočenje sestre braće Rikalo koja je posmatrala njihovo hapšenje. O svemu tome će biti riječi u mom dokumentarnom filmu i mojoj knjizi. Cilj razgovora sa Pejovićem je bio da se čuje i druga strana. I razgovarao je sa mnom. Kad sam ga pitao je li spasio trojicu Bošnjaka, odgovorio je: ‘Spasio sam čovječanstvo, ne samo trojicu Bošnjaka’. Kad sam rekao: našao sam ih i oni tvrde da lažeš, uslijedila je bujica uvreda. Kad sam kazao da ću te ljude dovesti na suočenje s njim, zaprijetio je da će pozvati policiju”. Ne znate vi nas Crnogorce. I ne znate koliko ste srećni što nas ne znate.

U Crnoj Gori, gdje je laganje nacionalna disciplina ko ragbi u Americi, nećeš lako naći lažova kakav je bošnjakospasitelj Pejović, ali ono što je Radončić o njemu snimio i zapisao kaže da hercegnovskog Minhauzena ne bi spasio Alah a kamoli Monitor i Vijesti, listovi u većinskom vlasništvu tajkuna Miška Perovića koji Pejoviću poju serenade. Ne znate vi Radončića. Znam ga ja koji sam čitao sve njegove knjige, i za jednu napisao pogovor, a kad je izišla iz štampe, bio sam ljut na se što se nisam sjetio da tekstu dam moto: A u ruke Radončić Šekija biće svaka puška ubojita.

“Spasio sam čovječanstvo, ne samo tri Bošnjaka“, veli lovac na Bošnjake koji je samo prividno pojedinac, jer se u njemu krije Vojska spasa. “Šta to znači?“, pitao me Mustafa Mustafić, snimatelj Šekijeva razgovora sa Pejovićem. Umoran nakon predavanja na fakultetu, bio sam neraspoložen za tanane analize, pa sam kratko kazao: “Za pravog Crnogorca, sve što je manje od čovječanstva sitno je i nevažno“. Mustafi je sve bilo jasno.

Vratimo se presudi koja veli da niko od osumnjičenih nije kriv za deportaciju. Kao naslavniji svjedok optužnice, Sloba je u javnosti prijetio da će sve raskrinkati, ali se iz zapisnika o njegovu svjedočenju vidi da je u sudnici hvalio oslobođene policijske fukcionere. Iskazi “ključnog“ svjedoka koji je, nakon odlaska u penziju, glasom nenadjebivog pravednika zagrmio protiv hapšenja u kojim je učestvovao, doprinijeli su da se njegovi jučeranji pretpostavljeni sad šetkaju na slobodi. Ne znate vi nas, jebo ja nas, što rekao Petar Luković.

P. S. Kad je Šeki Radončić, koji je 20 godina bio novinar Monitora, uredniku Esadu Kočanu i direktorici Milki Tadić povjerio svoja otkrića glede ratne uloge Slobodna Pejovića i predložio da u njinom listu s tim upozna crnogorsku javnost, Kočan mu je u prisustvu Veseljka Koprivice rekao: “Slobodan Pejović je naš brat”. Nema govora da Monitor objavi takav tekst.

Povodom dodjele nagrade Kurt Haris Slobodanu Pejoviću, lovcu na muslimane, Radončić je na TVCG rekao: “Ako je ova nagrada dodijeljena Slobodanu Pejoviću za lovačke priče, onda je stigla u prave ruke i ja mu je od srca čestitam, ali ako mu se dodjeljuje za humana djela, onda se kosti deportovanih i pobijenih Bošnjaka danas prevrću u bespućima Republike Srpske”. Nakon toga, iz impresuma Monitora uklonjeno je, bez “pisma i razglednice”, Radončićevo ime, nakon punih 20 godina.

Moji bivši prijatelji iz Monitora okolo pričaju da su u sukobu sa Radončićem, a da su u staroj ljubavi sa Markom Darinkinim, stoga sluščadima Miška Perovića poručujem: s merakom, i to ne malim no velikim, napisaću pogovor Radončićevoj knjizi o Slobodanu Pejoviću, Milkinom bratu od strica i Esadovom bratu od tetke. U toj knjizi i Perovićevi monitorci su dobili po ćuši.

e-NOVINE

http://www.e-novine.com/stav/46513-znate-nas-Crnogorce.html

This entry was posted in Culture, Life, Politics and tagged , , , , , . Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s