Boris Dežulović: Reich-ul-ulema Adolf ef. Hitler

7-indisputable-truths-isil-terrorism

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Skaut da mi prepriča vic s interneta. I moj drug Skaut iz Sarajeva ima taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic ili prepriča nešto s interneta.

Elem, pitali Adolfa Hitlera zašto, kad je već počeo, nije poubijao sve Židove. “Ubio bih i mogao sam da ubijem sav jevrejski narod”, odgovorio je Führer, “ali ostavio sam broj da bi svet video zašto sam ih ubijao.”

Ovakva dosjetka objavljena u nekim bosanskohercegovačkim novinama – na primjer, u Oslobođenju – bila bi ozbiljan regionalni skandal, završila bi na sudu, a u međuvremenu bi bila smijenjena glavna urednica i pola redakcije. Vicevi o Hitleru i Židovima posljednji su tako znakovi iluzije o važnosti štampanih medija: da se ista takva slaboumna dosjetka pojavi na nekom portalu kojega čita pet puta više ljudi nego novine s trafike, jedva da bi se netko pobunio; da se pojavi na nekom opskurnom desničarskom ili fašističkom portalu, nitko se – jer tamo mu je, najzad, mjesto – ni uzbudio ne bi; da se pojavi pak na nekoj društvenoj mreži koju prati nekoliko milijardi ljudi, nitko ga ne bi ni primijetio, a kamoli se uzbudio.

Priznat ćete, neobična je to stvar. Štampane novine mogu samo sanjati čitanost i utjecaj interneta, pa ipak pred sudom javnosti i pravne države samo su stvari objavljene na papiru, kojega je u boljem slučaju vidjelo desetak hiljada čitatelja. Na internetu, s druge strane, možete pred tri milijarde ljudi objaviti baš sve što vam padne na um, pod punim imenom i prezimenom, s kućnom adresom i JMBG-om, i nitko vas neće zajebavati. Tri godine će proći prije nego netko uopće reagira na nekakvu vašu slaboumnu dosjetku o Hitleru i Židovima, pa ni tada to neće biti policija ili tužilaštvo, već neki obični uvrijeđeni građanin.

Tri godine su tako prošle otkako je Islamska omladina Cazina na svoju Facebook stranicu postavila nacističku dosjetku s početka teksta – citiram, “Adolf Hitler: Ubio bih i mogao sam da ubijem sav jevrejski narod, ali sam ostavio broj da bi svet video zašto sam ih ubijao” – i nitko se zbog toga nije uzbuđivao, sve dok na njega nije podsjetio moj sarajevski drug i uvrijeđeni građanin. Nitko se, zapravo, ni nakon toga nije pretjerano uzbudio. A zašto i bi? Nacističkih dosjetki o Hitleru i Židovima prepun je internet, pa ih ne nedostaje ni po Facebook-stranicama, portalima i forumima kojekakvih islamskih omladina u Bosni i Hercegovini, kojima je Adolf Hitler sa svojim konačnim rješenjem za Židove postao moćan historijski saveznik, spasitelj Palestine, veliki učitelj i sam reich-ul-ulema.

Na umobolnu dosjetku Islamske omladine Cazina, uostalom, moj drug Skaut podsjetio je povodom zgodnog performansa kojega su uoči kvalifikacijske utakmice za Europsko nogometno prvenstvo između BiH i Izraela u Zenici izveli navijači domaće reprezentacije, organiziravši pred stadionom na Bilinom polju obredno gaženje i paljenje velike izraelske zastave: da ne bi bilo nepotrebnih nesporazuma oko prave prirode njihove solidarnosti s palestinskom braćom, koji trenutak kasnije Fanaticosi su s južne tribine zborno zapjevali “Juden, auf wiedersehen!”.

Nije tog petka u Zenici igrala Njemačka, već BiH, nije BiH igrala protiv Njemačke, već protiv Izraela, ni sudac nije bio Nijemac – uopće, nije tog petka na tribinama Bilinog polja bilo nijednog jedinog Nijemca – pa ipak su reprezentativci Izraela ispraćeni na tečnom njemačkom, otprilike istim riječima kojima su bosanskohercegovački Židovi ispraćani u Njemačku četrdesetih godina prošlog stoljeća, u ono doba kad je otpravnik vlakova bio Vjekoslav Maks Luburić. Slobodni prijevod tog pozdrava s njemačkog navijači BiH su, uostalom, ponudili prije dva i pol mjeseca u – kako je valjda i red – Austriji, pjevajući po bečkim trgovima “Ubij, ubij Židove”. Adolf Hitler, da je živ, umro bi od sreće.

S mnogo strana ta je stvar zanimljiva, ali možda je najzanimljivija upravo s lingvističke. Taj “njemački”, naime, sâm je sveti gral bosanskohercegovačkih unionista – zajednički jezik Bošnjaka, Srba i Hrvata, nešto kao bosanski esperanto. Obratite, uostalom, pažnju na dosjetku sa Facebook-stranice Islamske zajednice Cazina – “Adolf Hitler: Ubio bih i mogao sam da ubijem sav jevrejski narod, ali sam ostavio broj da bi svet video zašto sam ih ubijao”. Primijetili ste, jasno, tečnu srpsku ekavicu kojom bi “svet video” kakvi su Jevreji. Dosjetka je, prilično očigledno i uhočulno, jednostavan copy-paste s neke opskurne srpske četničko-svetosavsko-nedićevsko-arijevske stranice, ali mladim muslimanima iz Cazina to ni u jednom trenutku nije zasmetalo, čak ni toliko da bi u ove tri godine potrošili tri sekunde na bosansku lekturu jedne jednostavne rečenice od dvadesetak riječi.

Islamska omladina Cazina, baš kao i Fanaticosi što bi ubijali Židove, dio su naime istog “sveta” kao i njihova srpska braća. Na istim stranicama na kojima dijele Hitlerove mudre izreke, isti će mladi srpski arijevci pjevati tako svoj refren “Nož, žica, Srebrenica”, ali to je tek sitna razlika tehničke naravi, svakako nedovoljna da ugrozi kulturnu suradnju islamske i hrišćanske omladine: antisemitizam je njihov zajednički jezik, a Hitler zajednički nazivnik. U toj jednadžbi, uostalom, “Nož, žica, Srebrenica” jednako je – “Nož, žic, Auschwitz”.

Istog dana, konačno, kad je “islamska omladina” na Bilinom polju pjevala “Juden, auf wiedersehen!”, na travnjaku splitskog Poljuda osvanuo je onaj već čuveni “kukasti križ u žitu”, kojega je svih devedeset minuta prijenosa utakmice Hrvatske i Italije gledao cijeli svijet. Isti je to kukasti križ kakav u svojoj brizi za Palestince prizivaju Islamska omladina Cazina i kojekakvi mračni pseudoislamski portali, isti kao onaj kakav je prije koju godinu, na užas i zgražanje Bošnjaka, osvanuo na tribinama stadiona Pecara u Širokom Brijegu. Na skladno “Juden, auf wiedersehen” – kukasti dakle polumjesec u Zenici – Bošnjaci se, međutim, slabo nešto zgražaju i užasavaju. Njihov je nacizam, biva, obrambeni, palestinski i slobodarski, za razliku od hrvatskog, koji je sav osvajački i njemački. Kao da postoji nacizam koji se nije predstavljao kao obrambeni i slobodarski, kao da je Hitler ubijao Židove za slobodnu Palestinu. Kao da su, najzad, Mladić i Karadžić po Bosni i Hercegovini ubijali muslimane za slobodni Izrael.

A reich-ul-ulema Adolf efendija Hitler i dan danas, nesretnik, misli da mu je toplo oko srca zato što gori u džehennemu.

OSLOBODJENJE

This entry was posted in Politics. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s