Emir Imamović: Nemušto pismo čaršijskog miša Aleksandru Vučiću

“Ovdje živi jedna nova generacija pametnih i mladih ljudi, hrabrih. Navikli da prvi pružaju ruku, ali više ne spuštaju gard!”, napisao je, između ostalog, predsjednik Vlade Kantona Sarajevo, Elmedin Dino Konaković, u nečemu što je, valjda, trebalo da glumi otvoreno pismo srpskom prvom ministru, Aleksandru Vučiću.

Njemu se, oslovljavajući ga sa Aleksandre, Konaković obratio neposredno nakon incidenta u Potočarima jedanaestog jula.

E, ako je Konaković mislio na banjalučkog sociologa Srđana Puhala ili načelnika Srebrenice Ćamila Durakovića – ukoliko je, a tako se vodi, Konaković sa četrdeset i jednom godinom mlad premijer, mladi su i Puhalo sa četrdeset i tri i, naročito, Duraković sa trideset šest – onda, za divno čudo, ima pravo.

“A kako bi se ti osjećala da ti neko ubije dva brata, oca, strica i onda kaže: ‘Evo ti posao, al’ šuti o tome’?! To je ta percepcija? Ne može se to platiti! Čuj ba, kako ćemo pričat’ o ekonomiji ako prošlost nismo raščistili?”, rekao je Duraković u intervjuu beogradskom NIN-u nekoliko dana prije godišnjice genocida u Srebrenici, odgovarajući na pitanje: “Što ne insistirate na pitanjima ekonomije, zaposlenosti, koja ne vraćaju u taj krug zla?”

Istom prilikom je još kazao: “Idemo redoslijedom. Zločin po zločin. Ako Srbi donesu deklaraciju da je ovdje bilo genocida, idem gdje god oni kažu da se obilježe stradanja. I odrekao bih se svog predsjednika koji bi negirao sudskim epilogom dokazan genocid prema Srbima… Ajmo sad ti i ja na vojničko groblje u Bratunac. Da pobrojimo civilne žrtve i vojnike. Ako je više civilnih žrtava, preći ću na pravoslavlje, nemam problem s tim. Isto kao za Nasera, ne mogu da kažem ni da su Karadžić i Mladić krivi, iako imamo svjedoka. Čekaj sud da presudi! Milošević je u postupku umro. I šta ćemo mi sad?! Mislim da je kriv, al’ mu nije presuđeno. Ima informacija, koje dolaze iz Srbije, da postoji snimak kada Orić ubija osobu, sustiže je konjem, i dotuče. Ako vidim taj snimak, odričem ga se i osuđujem javno preko medija.

Srđana Puhala, inače čestog sugovornika federalnih medija, oko Srebrenice se baš nije nešto puno pitalo, pa je on napisao pismo, kako sam kaže, svojim dragim Bošnjacima, a u njemu, uz ostalo, piše: “…Ne mogu se osporiti zločini nad Bošnjacima u Prijedoru, Foči, Srebrenici, opsada Sarajeva, i sl. Pa u čemu je problem, pitate se?Problem je u tome što se predugo nalazite u položaju žrtve i da to utječe na vaše opažanje stvarnosti u kojoj živite, a samim tim i na vaše ponašanje.

Problem nastaje jer se predugo nalazite u tom stanju žrtve i ne vidite nešto što je sasvim očigledno, a to je da ste i pored toga što ste žrtva vi istovremeno bili i zločinci. Da li znate da je u Srebrenici od 1992. godine do 1995. godine ubijeno 387 srpskih civila i da za to još uvijek niko nije odgovarao? Ako to nije učinio Naser Orić, kao što vi tvrdite, onda jeste neko drugi i taj mora odgovarati. Da li znate da se 20 godina poslije rata još uvijek traga za tijelima 1500 Srba u Bosni i Hercegovini? Njih je neko uhapsio, odveo, ubio i negdje zakopao, ali od vas očekujem da poslije 20 godina kažete ko je to učinio, kada i gdje su im tijela… Pitam vas kako je moguće da jedan narod koji je toliko postradao u proteklom ratu nije svjestan da neko mora i treba da odgovara i za ove zločine? Kako je moguće da iz pozicije žrtve niste u stanju da opažate žrtve drugih naroda u Bosni i Hercegovini?…

Ne može ubistvo bošnjačkog civila biti loše, a ubistvo srpskog civila dobro. Nama tu opravdanja, nema tu ali… Zbog toga morate da poziciju žrtve zamijenite pozicijom pravednika… To ne znači da trebate da zaboravite svoje ubijene, ranjene ili protjerane. To ne znači da ne treba da ne posjećujete Potočare, Tomašicu, Korićanske stijene ili zgradu ‘Partizana’ u Foči. To ne znači da morate da volite Republiku Srpsku. Ne, nikako!…“

Tako, dakle, u praksi izgleda ono što Konaković pogrešno opisuje kao pružanje ruke, ali ne i spuštanje garda. I tako zvuči kada se činjenice ne doziraju u mjeri koja godi uhu slušatelja. Drugačije rečeno, niti se Duraković dodvoravao (srpskoj) publici NIN-a, niti je, jednostavno govoreći ono što misli i argumentirajući to, vodio računa da ne pređe tanku granicu nakon koje će od bošnjačkog političkog predstavnika postati izdajnik bošnjačkih interesa i, naročito, bošnjačkih heroja čiji se lik smije samo glancati, dok o djelima, ako se već nema nešto lijepo za reći, ne treba govoriti.

Jednako, Srđan Puhalo nije dobro razmislio o reakcijama bliže, srpske okoline, na tvrdnju da su Bošnjaci najveće žrtve proteklog rata u BiH, ali, također, nije brinuo o njihovim, bošnjačkim reakcijama na tačnu, doktor houseovski preciznu dijagnozu o neželjenim posljedicama stradanja koje je, najčešće, argument iznad svih argumenata, posljednja brana onoj istini o kojoj se ne želi govoriti, ma koliko je, zapravo, znali i ma koliko zdrav razum govorio da je zadnji rat bio takav da u njemu, ali nikako, nisu mogli nestradati i Srbi i Hrvati.

Suština onoga o čemu su, neovisno jedan o drugome, isto govorili srebrenički Bošnjak i banjalučki Srbin jeste da se o prošlosti, ubijenim i njihovim dželatima, ne može pričati uglavnom tako da su uvijek i samo naši bili na pravoj, a njihovi obavezno na krivoj strani historije; da su naši mrtvi žrtve čijim se grobovima polaže zakletva i nad njima dobija potvrda patriotizma, dok su njihovi koletarelna šteta pod kamenom ili mramornom pločom, zavisno od platežnih mogućnosti preživjelih članova familije.

Nesreća, jedna u nizu – inače ona, ta nesreća, nikada ne dolazi sama, a kod nas, u BiH, dolazi u punom autobusu – je da Konaković, onakav kakvim ga je bog dao, nije mislio ni na Ćamila, ni na Srđana, već na sebe. Druga nesreća je što, recimo tako, budućnost, više nego njima, pripada njemu, primjeru nove generacije političkih lidera zbog koje je velika šteta što veterani bitaka, od oružanih do parlamentarnih, neće živjeti vječno.

Prvi kantonalni ministar – o čijem nevjerovatno brzo stečenom formalnom obrazovanju precizno govore klimave rečenične konstrukcije iz pisma Aleksandru – iskoristio je sramotni napad na Vučića da pokuša ispasti sve što nije, da bi se, naravno, na kraju potvrdio tek kao jeftini populista koji će bez zadrške ignorirati one činjenice što mu ne idu u prilog, igrajući se lošim poređenjima sarajevskih derbija i genocida, sve da bi, istina indirektno, za napad na Aleksandra Vučića okrivio – Aleksandra Vučića.

Za razliku od Durakovića i Puhala, Elmedin Dino Konaković ispunjavanjem svojih očito beskrajnih ambicija, svjedoči, uz sve ostalo, i kontinuitet srozavanja bošnjačke i sarajevske političke elite, inače u uporne u, evo, dvadeset i petogodišnjem dokazivanju da vazda ima gorih od loših i da to što su nekada upravnici provincijske pošte išli u ambasadore, mlinari vodili ospkrbu armijskih jedinica, a kabadahije odlučivale o zapošljavanju u, recimo, Univerzitetskom kliničkom centru, nije bio incident izazvan historijskim okolnostima, već pravilo u društvu u kojem se manjak kapacitiranosti lako, isuviše lako, kompenzira viškom samopouzdanja i ambicija.

Svojim nemuštim pismom Aleksandru, osim što je pokazao kako je usmeniji nego pismeniji, Konaković je pred onim kojem se obratio ispao sitni, čaršijski miš skromnih dometa i mogućnosti. No, nije jedini, što je, je li, treća u onom nizu nesreća: dug je, bolno dug spisak sarajevskih, bošnjačkih političara koji pored srpskog premijera izgledaju kao da imaju smetnje u razvoju, pa su, eto, uspjeli ono što se činilo nemogućim: da se Bošnjaci Srbiji ispričavaju za zbivanja u Srebrenici.

I to, da se ne lažemo, s pravom: neopisivo kilavom oragnizacijom obilježavanja dvadesete godišnjice genocida nad Srebreničanima, komšijski je premijer izručen spremnim da ga mirno i dostojanstveno linčuju. To što je od napada još i profitirao, kako politički, tako i PR-ovski, govori o razlici između njega i onih što sami sebe nazivaju hrabrim, mladim i pametnim, kada već nema niko drugi da primjeti kako su sazdani od vrlina...

 N1 BA.

Via Srdjan Puhalo

 Pirke je na mojoj strani, moze li Bajram bolje poceti!!!
This entry was posted in Politics. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s