Sarajevo u svojoj kaljuži

zemaljski-muzej-u-sarajevu-zatvoren

Piše: Ðorđe Krajišnik

Ljeto je. Vrijeme je svakojakih razbibriga. Festivala, zabava i razuzdanosti. I kljasto i sakato, imalo ili nemalo razloga, nekako uživa. Jeste da sunce već danima prži, ali sve se doima pozitivnije i sa više nade. Ljeto je. Vrijeme kada se pravovjernici odmaraju od teških tema, ali se u skladu sa prirodnim okolnostima kotlinom šire lajt verzije briga.

Najviše pažnje i građanske zabrinutosti ovih dana, kako dolikuje glavnom i ozbiljnom gradu, potakli su koncert Dine Merlina i tradicionalna Korida u Čevljanovićima. Toliko se raspravljalo portalskim i društvenomrežnim putem o ova dva zbitija da je neupućen neko mogao pomisliti da se ovdje vodi neka raspra od suštinske važnosti za opstanak samog grada.

Neko socijalno senzibilniji bi, ne pročitavši napisano, ali čuvši buku koja se u podnožju Trebevića širi, rekao da se to u Sarajevu vodi žučna građanska polemika oko novog zakona o radu. Međutim, taj nepoznati neko bi se grdno prevario. Jer, kako rekosmo, ljeto je. Doba kad se u gradu na veleljepnoj Miljacki razgovara samo o estetskim i visokosofisticiranim kulturološkim temama.

Kakve jesu i teme o ova dva, nesumnjivo, veoma važna događaja. Jedan održan u srcu grada, drugi nedaleko od samog grada. Ali sasvim blizu da bi se u gradu osjetile njegove posljedice. Nekako taj zadah koride nošen lijenim ljetnim vjetrom ne da mira mislima u Sarajevu. Potiče. Vuče da se glava okrene u tom pravcu.

Navedene manifestacije, oko kojih su se ukrstila građanska koplja, mogu se učiniti kao nevezane i različite. One su, međutim, posve kompatibilne. Dvije strane iste medalje. Isti simptom, ista reakcija. Sve isto. Odraz jednog pogubnog duha, učmale palanačke svijesti.

Najprije je jedan uzrujani reditelj u svom otvorenom pismu društvenomrežnoj javnosti zavapio kako je Sarajevo grozan jedan grad, koji uvijek progoni svoje najbolje sinove. Ovaj grad, kazaće on, ne podnosi uspješnost i veličinu, nego sve nastoji spustiti na svoje niske grane. I istina, ima Sarajevo nelijep običaj gurati prst u oko svemu što se otme iz njegovog memli čaršijskog zagrljaja.

Nije reditelj pogriješio. Samo je njegova reakcija bila jednako tipična, jednako dakle sarajevska, kakva je bila i reakcija novinarke na čiju se, isto taku fejzbučku, objavu referisao. A ona, novinarka, protestovala je zbog toga što je Dino Merlin zabranio saobraćaj u dijelu grada u kojem se koncert održavao. Dva glasa, jednako banalna. Jer činjenica da se zbog jedne tako bezazlene izjave govori o nekom urođenom nepodnošenju veličine (?) smiješna je jednako koliko i vjerovanje da Dino Merlin ureduje saobraćaj.

Veličine su posve upitna stvar. Ovdje ih nema ništa manje ni više nego bilo gdje drugo. Problem nastaje kada se veličajnost, kao u ovom slučaju, predimenzionira i nastoji učiniti ekskluzivnom. Iz toga onda kao logična posljedica proizlazi i misao da uređivanje saobraćaja nema veze sa saobraćajnom neuređenošću grada, nego sa muzičarem koji je to naredio.

Jednako je to kao i ono što je nedavno napisao drugi jedan reditelj, zavapivši kako se kultura u ovom gradu uništava, a šta smo nekad imali. Gotovo je opsesivna ta potreba ovog grada za osvrtanjem na “bolju i slavniju” prošlost. Postoji ovdje jedna dobro ukotvljena potreba za vječitim vraćanjem u ono što je nekad bilo. Ali ne u smislu da se iz prošlosti uči kako prevaliti sadašnjost, nego se nastoji ta mrcina negdašnjeg nastaviti živjeti i sada.

To je onaj ovdašnji spetljani i srasli odnos sa istorijom. Njom kao nečim što je jedina moguća stvarnost. Zato će Sarajevo, možda, uvijek biti na margini vlastite stvarnosti. Zastalo u svojoj opsesivnoj mitomaniji. U svojoj nemogućnosti da preboli ona slavna vremena, kojih, budimo realni, teško da je ikada bilo.

Frustrirajuće djeluje ta činjenica jer predstavlja stalno tapkanje u mjestu. Jahanju na mrtvom konju prošlih vremena. Bez novih ideja i novih vjetrova. A najbolje se to ogleda u činjenici da se Sarajevo rijetko kada bavi onim stvarima koje su mu od suštinske važnosti (recimo, nakarađenje grada divljom izgradnjom, zgradama i vjerskim objektima koji popunjavaju zelene površine, sve učestalijim divljanjima vozača koji ubijaju, čini se, češće nego snajper), već kreira prostore i atmosfere za klijanje svakojakih samoobmana. Namaštanih uzleta i dosega.

Ono što se ipak iz svega toga čini kao istinito jeste da su upravo oni koji sada preziru negativan odnos spram uzornih i uspješnih Sarajlija, te oni koji zazivaju prohujalo razdoblje, oni koji su tipičan primjer mediokritetstva Sarajeva. Oni će pričuvati Merlina i kukati nad sudbinom muzeja, ali će jednako tako kazati kako je Korida u Čevljanovićima odraz našeg primitivnog mentaliteta.

Oni će tvrditi, kao nedavno jedan novinar u svojoj analizi zašto kod nas nema više kulturne alternative, kako je ovdje narod nekultivisan i zaglupljen. Kako ovdje nikada neće zaživjeti ništa jer smo mi navikli biti po kafanama i ispod šatora sa pjevaljkama na stolovima. Riječ je o kulturrasističkoj tezi. Jer ne postoje urođenosti i prirodnosti, sve su stečene navike.

U konačnici, zašto bi Korida u Čevljanovićima bila odraz primitivluka? U čemu se razlikuje ona od bilo koje masovne zabave? Razlikuje se zato što uspije privući desetine hiljada ljudi, a što ne uspije ni jednoj alternativnoj manifestaciji. A to mnogo više govori o kulturnom elitizmu i izolovanosti, nego o nekom “urođenom” primitivizmu.

Samo u takvim okolnostima jedan slavni glumac može reći da nešto s narodom nije uredu dok god se na Koridi u Čevljanovićima bude skupljalo stotinu hiljada Bošnjaka, a samo pedeset hiljada 11. jula u Srebrenici.

Nešto zaista nije uredu, jer je isti taj glumac nastojao “uspostaviti” kao šehide nesretno izginule navijače fudbalske reprezentacije BiH. Koji su, vraćajući se sa obavljene navijačko-patriotske dužnosti, izgubili živote u saobraćajnoj nesreći. Pa je slavni glumac dizanjem hair-česme nastojao pokazati kako izgubiti glavu zbog fudbala znači pokazati najveće patriotske i vjerske vrline. Dobra je, izgleda, samo kultura smrti. Nešto zaista nije uredu.

https://www.bhdani.ba/portal/clanak/946/sedmi-dan/sarajevo-u-svojoj-kaljuzi

 

This entry was posted in Politics. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s