Sumnjivo lice: Jesi li izdajnik ako ne mrziš Slovence

najboljsa soseda

Foto: Naslovna strana “Mladine” , Vrući folklor Hladnog rata za prstohvat soli!

O tome je, možda, trebalo misliti. Kao što je i onaj divlji susjed trebao misliti o tome da je lakše živjeti sa susjedom kojem si dao zemlju za prilazni put, nego s neprijateljem u prvom susjedstvu. Ali što da se radi kada su ljudi male pameti i nema nikog da ih uputi i nagovori. Između Hrvatske i Slovenije nije tema Savudrijska vala, nego je tema hoće li se do kraja naših života, i dalje, dvije zemlje, dva društva i dva naroda potiho i ustrajno mrziti onom strašnom balkanskom mržnjom kojoj ne treba dodatnih objašnjenja. Izdajnik si roda svoga ukoliko ne mrziš. A da bi bio dobar Hrvat, još samo Slovence nisi morao mrziti, od svih raspoloživih susjeda.

Miljenko Jergović

U jutro dvadeset sedmoga travnja 1945. Četvrta armija Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, sastavljena od jedinica Osmoga dalmatinskog te Sedmoga i Devetog slovenačkog korpusa, krenula je u odlučnu ofenzivu na Rijeku, Istru i Julijsku krajinu. Nijemci fanatično brane Rijeku jer padne li Rijeka, pada i Istra. Sjevernim krilom napadnuti su i istoga dana oslobođeni Sveti Peter na Krasu (današnja Pivka) i Ilirska Bistrica, na jugu pada Opatija, i u širokom zahvatu započinje prodor prema Trstu i Soči, koji će trajati sve do drugoga svibnja, kada hrvatski i slovenski partizani oslobađaju Trst. Vjerojatno bi nastavili dalje, i ne bi se zaustavljali do Udina, rodnog kraja Jozefine Patat, prababe Talijanke, da ih angloameričke snage nisu ozbiljno shvatile i poslale im ususret novozelandsku Drugu diviziju Osme britanske armije.

Tih dana ostvarene su težnje onih Slovenaca i Hrvata iz Trsta, Rijeke, Istre i Gorice, iz tajne revolucionarne organizacije TIGR, koji su dvadesetih nastupili kao prvi borci protiv fašizma u Europi, pružajući otpor protjerivanju te asimilaciji kroz talijaniziranje slavenskih prezimena i ukidanje slovenskih i hrvatskih škola. Ubrzo će se i oni zagrcnuti gutljajem slobode, jer je nastupalo vrijeme osvete, kada će Talijanima biti vraćeno milo za drago, uglavnom, naravno, nedužnima jer oni koji su krivi obično pobjegnu. Dugo će, tjednima, mjesecima, pa i godinama trajati to izravnavanje računa, sve dok 1949. na protjerivanje iz 1921. ne bude odgovoreno novim protjerivanjem, ovaj put u antifašističkoj i demokratskoj formi “optiranja”. Nakon što su prethodno bacani u jame, Talijanima Istre omogućeno je da biraju hoće li ostati među onima koji su ih u jame bacali ili će poći u Italiju. Taj izbor mogao je nešto značiti samo onoj minijaturnoj manjini koja je u ratu bila na strani partizana.

Ovako nastala promjena granica desetljećima će biti predmetom međunarodnoga, pa međudržavnog spora između Jugoslavije i Italije. Barem dvaput ove zemlje bile su na ivici rata. Krv je konačno umirena, rat je završio, granični kamenovi su učvršćeni Osimskim ugovorom iz 1975. Godinu ranije zatvoreni su u Italiji i posljednji izbjeglički logori za Esule.

Za svaku od pobjedničkih strana Drugi svjetski rat istovremeno je bio oslobodilački i osvajački. Tako su i partizani – uz blagoslov saveznika – osvojili i teritorije koji nisu pripadali Južnim Slavenima, pa tako i zapadne obale Istre, Poreč, Rovinj, Umag, Buje, Piran, Portorož, gdje Hrvata i Slovenaca nije bilo sve dok se jednoga proljetnog dana nisu pojavili s petokrakama na kapama. Neusporedivo bi lakše bilo obrazlagati hrvatstvo i slovenstvo (jugoslavenstvo) Trsta – kao što je to i učinio Ive Mihovilović u propagandnoj monografiji “Trst”, objavljenoj početkom 1946. – nego dokazivati hrvatstvo Rovinja ili slovenstvo Pirana. Za ovo drugo, naime, postoji samo jedan argument, argument oružja i ratne pobjede. Tako je i Savudrijska vala (ili Piranski zaljev) samo ratni plijen.

Šezdeset i četiri godine nakon oslobođenja Trsta Slovenija i Hrvatska, ovaj put kao nezavisne države, odlučile su putem međunarodne arbitraže podijeliti Savudrijsku valu. Sloveniji je važno da dobije dvije trećine vale da bi imala nesmetan izlaz na otvoreno more. Hrvatska nema drugi interes osim da Sloveniju u toj stvari zadrži u inferiornom položaju. Te 2009. najjači slovenski argument je u činjenici da može blokirati hrvatski ulazak u Europsku Uniju. Zbog tog argumenta Hrvatska i pristaje na arbitražu.

Šest godina potom, u vrijeme kada bi se slavila sedamdeseta godišnjica oslobođenja Trsta, Rijeke, Istre i Gorice, Hrvatska je obavještajnim putem došla do potvrde da su Slovenci varali pri arbitraži, i to je bio razlog da odustane od arbitraže. Može tako postupiti jer je u međuvremenu ušla u Europsku Uniju. Ali i zato što su Slovenci zbilja varali. Ni jedni ni drugi baš i ne vjeruju u tu Uniju. Jer da vjeruju, pitanje granice na moru unutar Unije ne bi bilo vrijedno spomena, pa ni arbitraže.

Kako postupiti kad susjedu životno treba ono na što i ti imaš pravo, ali ti, zapravo, ne treba? Na ovo pitanje postoje dva odgovora: finski i balkanski. Finac će procijeniti kako nema smisla da bude u lošim odnosima sa susjedom, tim prije što susjed ima stotinu načina da mu napakosti, i dat će mu zemlju za taj prilazni put. Balkanac će, pak, učiniti suprotno, jer koliko god njemu ne trebalo ono što komšija traži, od najvećega životnog interesa mu je da komšija to ne dobije. Osporavat će mu to ne samo po cijenu vlastite štete, nego baš na vlastitu štetu. Ako postoji bunar oko kojeg se spori sa susjedom, Balkanac će ga radije zatrovati nego da i jedan i drugi s njega piju vode. Pravno gledajući, Balkanac može biti u pravu. Na strani Finca je civilizacija.

Nakon što jednom započnu, ovakvi procesi nikada se ne privedu kraju. Ili do toga dođe tek nakon što jedan susjed drugome susjedu sjekirom raskoli glavu. Obično nastrada onaj kome je trebao prilazni put. A onaj drugi kome nije trebalo ništa, nego je samo komšiju htio uskratiti za ono što je njemu bilo od životne važnosti, završi u zatvoru. Kada je o državama riječ, ovakvu vrstu problema nekad su rješavali ratovi. Oni su oblikovali društvenu svijest, stvarali kulturu netrpeljivosti, tradiciju međusobne mržnje. Takvom se tradicijom hrani nacionalizam. Finci su, pak, učinili sve da izbjegnu i kulturu i tradiciju te vrste. Nakon što su živjeli pod carskom Rusijom, i jedva je se oslobodili, nakon što su, zatim, napadnuti od Sovjetskog Saveza, i našli se tako na strani Hitlerove Njemačke, pa izgubili Kareliju, iz koje su etnički očišćeni, Finci su činili sve da budu prijatelji s Rusima. I jesu prijatelji. O kako se samo blista velika pravoslavna crkva u Helsinkiju, mnogo veća od evangeličke (a Finci su, znate, protestanti), i kako su samo lijepi ćirilični natpisi po ulicama!

Hoćete reći da Slovenci nisu Rusi? Pa i nisu. Oni niti su kad napadali susjede, niti su bili na strani velikih i moćnih u ratu protiv susjeda. Jest, ucjenjivali su Hrvatsku oko ulaska u Europsku Uniju, ali zašto bi to bilo čudno? Slovenci, ipak, nisu Finci, nego su Balkanci. Ali uvijek bolji među Balkancima.

Jednom davno, prije sedamdeset godina, Hrvati i Slovenci skupa su oslobađali Trst, i dok su s južnih strana marširali prema Trstu, sigurno nisu primijetili da tu, pred Piranom, postoji nekakva vala, niti je ikome od njih bilo na umu da će tu proći buduća republička granica između Slovenije i Hrvatske, koja će desetljećima potom postati granica među državama. Ali da nije bilo tih partizana, nikada, ali baš nikada, tu ne bi bilo granice, niti bi s jedne strane bila Slovenija, a s druge Hrvatska. Lijepo bi to bila Italija, bez obzira na njen poraz u ratu, a Jugoslavija bi na nekoj drugoj strani tražila i nalazila svoj pobjednički plijen. Međutim, imali su oni ozbiljan razlog da se bore za Trst, i da pregaze sve ono što je između središnje Istre i Trsta. Svud oko tog grada stoljećima su bila slovenska sela, i kao što je za jedne “krasna zemlja”, koju je opjevao Ivan Cukon, bila “dom roda hrvatskog”, drugima su Primorska i Kras bili srce i duša roda slovenskog iako su, silazeći u Trst, oduvijek istoga časa primali talijansku kulturu i postajali Talijanima. Kao što su i Hrvati Istre postajali Talijani, kada bi se, trbuhom za kruhom, spuštali u gradove. I tako stoljećima. Četvrta armija je krajem travnja 1945. bila vođena ne samo vojnim zapovijedima, nego i zajedničkom emocijom tih ljudi.

Koliko god takve emocije bile opasne, i u pravilu krvavo skončavale, ne prezajući od zločina i od osvete, one su u tom trenutku bile emancipatorske. I što je veoma važno: bile su zajedničke, slovenskohrvatske. Nigdje na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, koji je nanovo objedinjavala partizanska borba, nije postojalo zajedništvo bez prethodnih neriješenih računa, međusobne mržnje i krvi, kao na tom mjestu, između Hrvata i Slovenaca.

O tome je, možda, trebalo misliti. Kao što je i onaj divlji susjed trebao misliti o tome da je lakše živjeti sa susjedom kojem si dao zemlju za prilazni put, nego s neprijateljem u prvom susjedstvu. Ali što da se radi kada su ljudi male pameti i nema nikog da ih uputi i nagovori. Između Hrvatske i Slovenije nije tema Savudrijska vala, nego je tema hoće li se do kraja naših života, i dalje, dvije zemlje, dva društva i dva naroda potiho i ustrajno mrziti onom strašnom balkanskom mržnjom kojoj ne treba dodatnih objašnjenja. Izdajnik si roda svoga ukoliko ne mrziš. A da bi bio dobar Hrvat, još samo Slovence nisi morao mrziti, od svih raspoloživih susjeda.

 

 

 04. 08. 2015

Jesi li izdajnik ako ne mrziš Slovence.

This entry was posted in Politics. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s