Zlatko Gall: Arsen i stare čipke? Ne već Arsen i stare p…e.

O da, prema zadnjem popisu stanovništva 2011. u RH, pokojni Arsen je imao točno 4.437.460 prijatelja“. Ovaj vraški točan sarkazam dostojan Arsena pozajmio sam od mog Facebook prijatelja Nika. 

Jer, nemojmo se zajebavati, Hrvati najviše vole mrtve. Čak i ako su „Srbi“.
„Arsen Dedić je veliki umjetnik, pjesnik, čovjek koji je obilježio hrvatsku kulturu pa i svoju epohu. Kao Srbin on je bio i domoljub i za vrijeme Domovinskog rata pjesmama i sudjelovanjem pokazao da i Srbi mogu voljeti svoju Hrvatsku kao svoju domovinu, a da ne budu manje Srbi“, rekao je Tomac o glazbeniku koji je jedan od autora i izvođača pjesme „Moja domovina“.

Osim što ga je doživio kao velikog čovjeka, grandioznog pjevača i pjesnika, Tomac je istaknuo kako je Dedić bio i veliki domoljub. „U teškim vremenima on i Gabi Novak su na neki način bili moralna podrška svima nama koji smo bili u Vladi i politici. I baš njegova podrška kao Srbina bila je vrlo značajna…“

Korov devedesetih

Pojma nemam na čemu je bio Tomac dok je davao ovu veleumnu izjavu citiranu u tekstu objavljenom na portalu Direktno.hr.

Možda pod fibrom domoljubne ognjice koja ga trese, lupa i udara još od kada je prestao tražiti crvenu nit posegnuvši za crnim predivom? Na Bujančevom bijelom, Grdovićevom crnom; na nečemu oštrom što tupi osjetila, i zadnju mrvu zdravog razuma pa i elementarne pristojnosti? Zacijelo nije. Možda je sve kazano i citirano odraz „staloženosti i razboritosti“ koja, eto, krasi i samog Tomca i zdrug u koji je prešao nakon što je prestao pjevušiti onu „naprijed uz druga je drug“.

Svesti Arsena tek na mjeru Srbina koji je, eto, dokaz da i „Srbi mogu voljeti svoju Hrvatsku kao svoju domovinu“, pa u taj bljutavi lonac smrdljivog politiziranja ubaciti još i Gabi uz zaključak da su oboje „na neki način bili moralna podrška svima nama koji smo bili u Vladi i politici“, nije samo apsolutna bedastoća već i pljuvanje na još otvoren Arsenov grob.

Pljuvanje na sve ono što je Arsen – i kao umjetnik i kao osobnost – bio. I što i dalje jest.
Baš kao što i dalje s nama „jesu“ izdanci korova devedesetih; brojači krvnih zrnaca i oni što ponovo izdaju dozvole.
Dozvole i aršin za domoljublje, za ljubav prema zavičaju, za život i za umjetnost. Čak i za dostojanstvenu smrt. Jer, kao što napisa sam Arsen „Ponovo izdaju dozvole, ministranti iz županije/Sve je daleko isto, nego ranije (…) Opet izdaju dozvole, svima nama bliske i drage/U dvorednom odijelu, stare napredne snage“.

Certifikat hrvatstva

Kao da Arsenu treba njihov certifikat da bi bio ono što jest: velik umjetnik i veliki čovjek. U oba slučaja veći od uskih međa određenih Ustavom iz 1974. i odlukama Badinterove komisije; veći i od samoproglašenih „očeva domovine“ i vestalki njihova kulta poput one koja je posljednjih tjedana punila medijski prostor uz slogan (evo još jednog citata s blaženog Facebooka) „spojila sam ugodno s beskorisnim“.

Veći od onih koji su ga – a i danas to očito rade – gledali kao Jovina sina kojemu, eto, i nakon smrti treba njihova vjerodajnica za ulazak u sankrosantni prostor hrvatstva. I hrvatske kulture.

Arsen ih je odavno prepoznao i upoznao. „Kako je kod nas ponovno na vlasti čobanizam i renesansa, koji se ozbiljno obnavljaju, nije se baš lako snaći. Svedeni smo na dva atributa: jedan je nasilje, krađa i politička podrška vlasti a drugi je ostao “na suvome”…“, kazao mi je u jednom intervjuu iz vremena „nevremena“.

„Oni“ pak nikad nisu upoznali njega. Nisu ga ni slušali ni čitali. Milije su im bile krvožedne budnice o Jasenovcu i Gradiški Staroj – u hardcore ili light verzijama, pjesme cendravog estradnog domoljublja, ukupni opus „tri terora“… Jer da jesu možda bi znali zašto su napisani stihovi „Zavijam kao čagalj, nedaleko kuća/ Malo tko to sluša, izgubit ću pluća.“ („Zavijam kao čagalj“) ili reci „usamljeno srce, vječito u sporu, što ne zna živjeti u javnom čoporu“ („Usamljeno srce“).

Bili su to ne samo Arsenovi stihovi već i „naši“. Stihovi koji su poput tetovaže utisnuti u kolektivnu memoriju onih koji nisu pristajali na teror „koljektiviteta“ određenog ocem Hrvojem ili ocem Jovanom.

Ni jedno vrijeme nije moje, pisao je Arsen. A i kako bi. Jer, i novo je vrijeme, baš kao i ovo današnje, bilo – nevrijeme. „Stađun“ u kojem uspijevaju samo Tomci i admirali netom popravljenih zubala; konvertiti i svrzimantijaši; one iste face koje i danas Arsenu broje krvna zrnca ili mu pak milostivo dijele oprost za pogrešan genski materijal.

„Opet ona lica znana, presvučena kao glumci/ Opet prijete sa ekrana, jaganjcima stari vuci./ U trenu smo vjerovali – novo vrijeme, novi puti/al i dalje vuk se žali, da mu janje vodu muti…“(„Stari vuci“).

Nakon nevere

 

„Nakon svake nevere najprije isplivaju govna“, veli stara dalmatinska mudrost. Arsen je to znao bolje kazati: „Maškare su čekale i napokon… maske su zavladale/U povodu pobjede nad manjinskom većinom, bit će upriličen Bal pod maskama kojemće biti nazočne sve vladajuće krinke, krabulje i obrazine./Izmijenite politički krajolik – promijenite maske“ („Maškare su preuzele vlast“).

A kazao je i onu: „Dolaze ratni profiteri, kupuju srce, kupuju krv/nadiru strašni amateri, u trulom voću truli crv./Dolaze ratni profiteri, kupuju povijest, kupuju mit/Njihovi sinovi i kćeri, već beru užasni profit.“ („Ratni profiteri“).
On je nažalost otišao, a oni su i dalje s nama.

Arsen i stare čipke? Ne već Arsen i stare p…e. S mobitelom i bez njega.

ZLATKO GALL

 Slobodna Dalmacija 

This entry was posted in Politics. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s