Jasna Šamić: Otvoreno pismo iz Pariza pravim i lažnim prijateljima iz ex-Yu

Vrijeme je za šutnju i saosjećanje

Dirnuta sam svim toplim riječima prijatelja i poznanika koji su se javili iz cijelog svijeta da me pitaju jesmo li ja i moja porodica preživjeli pokolj koji su islamisti izvršili u petak, 13. novembra, a koji se dešavao gotovo simultano u nekoliko najživljih kvartova Pariza. Pokolj koji su u ime Allaha počinili “veliki vjernici”, i veliki mrzitelji svega što živi na „trulom Zapadu“! Ti ljudi su, jednostavno rečeno, mrzitelji života…

Prvi su mi se javili prijatelji  iz Izraela, potom iz Australije, kao i oni iz cijelog svijeta, preko Turske, pa sve do Amerike. A javili su se i mnogi prijatelji i poznanici, svi dobri ljudi iz cijele bivše Jugoslavije, a među njima, naravno, i oni iz Sarajeva. Svima njima želim da se i ovim putem još jednom iskreno zahvalim na pažnji i na brizi. To me je dirnulo utoliko više što je njihova briga potpuno osnovana.

Mjesta gdje se desio užasni pokolj u petak 13. novembra, podsjetiću, jesu uistinu mjesta izlaska Parižana (to nisu turistički centri u pravom smislu riječi); posebno su to punktovi gdje se okupljaju mladi ljudi, svih boja, „rasa“, religija i nacija….  To su njihovi kvartovi. Tamo se daju koncerti, tamo se pije vino, pivo, muhito , kafa, sok, coca cola, kao svuda u svijetu…, i to najčešće vikendom uveče. Moj sin je igrom slučaja izbjegao to klanje.

Istovremeno sam užasnuta riječima onih prijatelja iz Bosne i Srbije, i svih „prijatelja“, koji umjesto da me pitaju kako sam, jesmo li ja i moja porodica ostali živi i zdravi, napadaju Francusku, a neki čak otvoreno pišu da smo svi mi ovdje dobili ono što smo  zaslužili. Zar drukčije misle ubice?

Photo: TANJUG

Iz redova takvih mojih „prijatelja“ –  čija je prva reakcija na nedavnu parišku tragediju mržnja prema Zapadu i otvorena solidarnost sa ubicama – upravo se regrutuju koljači u ime Allaha,  zločinci  ISILa (Daesha). Oni koji su uz to uvjereni da se svete ugnjetenim muslimanima svijeta, ne razmišljajući, naravno, jer za to nisu sposobni, da istovremeno ubijaju ogroman broj muslimana. Eto, treba očito podsjetiti opet na ono što se zna, ali zanemaruje: da su prve žrtve ovog pokolja upravo muslimani i islam. A među ubijenim prošlog petka bilo ih je veoma mnogo. To je možda i sreća u nesreći jer ovaj put ubice nisu ciljale „islamofobe“, nego sve što diše francuski vazduh, pa će, nadajmo se, imati manje podrške među novim islamistima i svim onima kojima još nije dosta krvi.

Zar ljudi, Sarajlije, Bosanci i Srbijanci, čija je prva reakcija osuda Francuske, a ne ubice nevine omladine – ljudi koji su i sami  godinama bili žrtve vjerskih ekstremista i nacionalista – ne znaju da postoji nešto što se zovemomenat za šutnju? Saosjećanje!  Da je to jedino što se može i mora učiniti u određenom času za nevine žrtve.

Ne! Oni su odmah počeli sa takmičenjem u viktimizaciji i u neskrivenoj mržnji prema svim građanima Francuske, a time naravno i prema žrtvama koje su  „zasluženo“ stradale, jer su tobož krive za sve što se dešava na Orijentu.

Životinjski napad na Pariz: Tragedija koja se ne može zaboraviti

Photo: TANJUG

Čak i ne kažu da su politike njihovih zemalja krive – mada momenat još nije za politički bilans, nego za tugu – nego da je to zasluženo! Takva reakcija zove se na latinskom – obscena !

Odjednom su se neki Srbijanci solidarisali sa islamistima-ubicama, kao i neki Bosanci, čiji portparol postade naglo „mudri“ Mladen Marić sa bosanske televizije (koji izgleda nije nikad čuo za profesionalizam, a samo što ne psuje na svojim emisijama), te „veliki filozof“ Vedrana Rudan, miljenica svih onih koji su pročitali jedva jednu, dvije knjige u životu. Oni, nepismenima i polupismenima, ali i obrazovanim mrziteljima, solidarnim s njima – u horu objašnjavaju bjelosvjetsku politiku… Važno je mrzjeti i svetiti se, a ne boriti se za mir…

Žalim te sugrađane, i bivše sugrađane Sarajlije i moram to javno reći. A ne zaboravimo – i ne bi trebalo ni oni da zaborave – da je i njih ipak spasila Francuska (Chirac !) od svakodnevnog pokolja i bombradovanja čija su žrtve bili gotovo pune četiri godine, i to od iste vrste ideologije, ali čije ime je bilo nešto drukčije. Fašizam ima jedno lice, ali različita imena!

Druga stvar je što se može kritikovati zapadna politika, prvenstveno u ovom slučaju američka (čak je i Bush Sr nedavno u svojoj autorizovanoj biografiji osudio svog sina, Busha Jr, za sav današnji haos koji je posljedica rata u Iraku); može se i te kako kritikovati francuska politika i reći da je ovo u velikoj mjeri direktna posljedica francuskog uplitanja u libijske događaje, i bombardovanje Libije… I ne samo to. Može se govoriti o  aroganciji Zapada, pa i Francuza prema strancima, u prvom redu  prema Arapima, Afrikancima, i općenito muslimanima. Može se govoriti o socijalnim problemima mladih magrebskog porijekla, o getoizaciji tog stanovništva u pariškim predgrađima u kojima žive  prepušteni dilerima droge, bez posla …

Može se i reći da je Amerika u velikoj mjeri iznjedrila svojom politikom ove ubice i koljače… Zar da se ne pomene pasivna, a možda i aktivna uloga Saudijske Arabije u događajima u Siriji? I drugih arapskih zemalja? Može se kritikovati takođe Erdoganova  Turska (što i rade moji prijatelji iz Istanbula, koji su nedavno u tom gradu napravili špalir dug deset kilometara u znak protivljenja toj politici, uzvikujući parole „ želimo sekularnu državu“); a politika tog „umjerenog islamiste„  jest u najmanju ruku ambivalentna, jer preko njegove teritorije prolazi nafta  zločinaca, koju potom prodaju demokratama … Ima još mnogo toga što bi se moglo reći, i moralo reći. Umjesto da to vide, Sarajlije slave nedavnu pobjedu Erdogana, i obećavaju nam preko raznih mreža da će uskoro Turci opet doći da nas spasavaju svojim carstvom i svojim sultanima…

Može se svašta kritikovati, ali treba znati da ima časova kad je to naprosto neumjesno, i jedino važno osuditi  ubistva nevinih i odati poštu žrtvama minutom šutnje.

Podsjetimo se da su mnogi  ljudi ovdje, i Parižani i Bosanci iz Pariza, bili dirnuti užasima u Bosni i u Sarajevu devedesetih godina prošlog vijeka (neovisno o Mitterrandovoj politici  koja je u dobroj mjeri saučesnik zločinima i srpskim  zločincima). Bila sam i ja i dirnuta, i užasnuta, i mogu slobodno reći da sam u egzistencijalnom pogledu sve izgubila braneći nevine i nedužne koji su godinama stradali od zločinačkih granata. Braneći one koji danas kažu da sam ja zaslužila da me ISIL kazni…

Neukusno bi bilo s moje strane kad bih odgovarala na isti način i rekla da su oni koji su u tom času bili tamo, u opkoljenom Sarajevu devedesetih godina dvadesetog vijeka, kao i svi Bosanci tada, dobili (od srpskih granta) ono što su zaslužili… Prezrela bih samu sebe. Ali, izgleda da je takav jezik najrazumljiviji. Nažalost.

Minuta šutnje za nevine žrtve, za te mlade koji su slušali muziku ili pili kafu, pivo, vino, sok … , i osuda tog bijednog, kukavičkog masakra, to je jedino, ponoviću bezbroj puta ako treba, to je jedino primjereno ovim časovima, to je ono  što se zove ljudskost i ljudsko dostojanstvo…  A, tek onda eventualno kritika. I osuda zapadnih demokratija.  Ima li bolje demokratije u ovom času u svijetu ?

Nažalost, čovjek, naročito balkanski, izgleda mnogo više voli  ropstvo od slobode, kako reče davno  jedan veliki ruski pisac.

* Jasna Šamić je bosanska i francuska spisateljica, autor zbirki poezije, kratkih novela, eseja, pozorišnih komada. Od rata u Bosni, živi u Parizu

http://www.e-novine.com/stav/127858-Vrijeme-utnju-saosjeanje.html
Source: Jasna Šamić: Otvoreno pismo iz Pariza pravim i lažnim prijateljima iz ex-Yu

This entry was posted in Politics. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s