Da se podsjetimo: Dolazak stranih mudžahedina u BiH

7-indisputable-truths-isil-terrorism

AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI: MIT ILI STVARNA OPASNOST?

Kada se u kontekstu današnje borbe protiv takozvanoga islamskog terorizma, Bosna i Hercegovina navodi kao potencijalna baza i regrutacijsko središte terorista, za jedno od glavnih uporišta te teze uzima se činjenica da su u toj zemlji tokom posljednjega rata boravili dobrovoljci iz islamskih zemalja.

Dio ih se ranije borio u mudžahedinskim jedinicama u Afganistanu i prihvatio ideje šejha Abdullaha Azzama o potrebi borbe protiv nevjerničkih i otpadničkih režima, kao i uspostavi muslimanskih država u kojima će vladati božiji, a ne ljudski zakoni. To je danas ideološki pokretač Al-Kai’de, na čije je formiranje značajno utjecao i bosanski rat, kaže Evan F. Kohlmann, američki stručnjak za terorizam i autor knjige Al-Kai’din džihad u Evropi: Afganistansko-bosanska mreža.

“Rat u Bosni započeo je u pogodno vrijeme za ovaj pokret. Šejk Abdulah Azzam bio je nedavo ubijen, njegovi sljedbenici su bili uzdrmani, a pakistanske vlasti su proglasile da je džihad u Afganistanu završen i da više ne žele strane mudžahedine na svom teritoriju. Do 1993. svi su bili protjerani. Tokom 1992. i 1993. se dogodilo više vrlo važnih događaja. Mudžahedinski pokret koji je nastao u Afganistanu i koji se tamo borio pod budnim okom Abdullaha Azzama i Usame bin Ladena, prerastao je iz te početne faze u novu i prihvatio ideju o potrebi vođenja međunarodnog džihada, daleko izvan granica Afganistana, baš kao što je to Bin Laden oduvijek sanjao. Prvo mjesto gdje su nakon afganistanske faze došli mudžahedini bila je Bosna. Prema toj su zemlji krenuli ljudi, uglavnom s Bliskoga istoka, koji o Bosni nisu znali apsolutno ništa. Ne samo da nisu poznavali tamošnju kulturu i jezik, već, kako su kasnije u osobnim ispovjedima priznali njihovi čelnici, nisu imali pojma ni o tome gdje se geografski nalazi Bosna. Nikada ranije nisu za nju čuli i nisu bili sigurni da li je ta zemlja u Sjevernoj ili Južnoj Americi, Evropi ili Australiji,” kaže Kohlmann.

Kriza u Bosni i Hercegovini izbila je neposredno nakon što su afganistanski mudžahedini porazili rivalske frakcije i trijumfalno umarširali u Kabul.[32] Nedugo zatim, njihove prethodnice krenule su ka novome kriznom žarištu u kojem je islam bio ugrožen, onome u Bosni i Hercegovini.

Mudžehedini nisu znali mnogo o Bosni, baš kao što ni vlasti u Sarajevu, kako još i danas tvrde, nisu znale mnogo o njihovoj namjeri da priteknu u pomoć. Čvrsto pri tome stavu ostaje i tadašnji ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić.

“Većina njih su došli s časnim namjerama, da pomognu Bosni i Hercegovini. Tih ljudi je bilo 600 ili 700. I da se razumijemo, niko ih nije zvao, oni su došli sami. Mi smo se branili s malo oružja. Imali smo mnogo ljudi koji su bili spremni da brane svoju zemlju, ali problem je bio u tome što nismo imali oružje. Prema tome, nama nisu bili potrebni ljudi, bilo nam je potrebno oružje. Međutim, ti ljudi su došli. Većina je došla da pomogne. Naravno da su štetili imidžu Bosne i Hercegovine i našoj borbi,” kaže Silajdžić. [33]

Dolazak dobrovoljaca iz islamskih zemalja u Bosnu i Hercegovinu nije bio ni tako slučajan, ni spontan, tvrdi njemački publicist Jürgen Elsässer, koji je istraživao ovu temu, a zaključke objavio u knjizi Kako je džihad stigao u Evropu: Sveti ratnici i tajne službe na Balkanu.

“Glavna organizacija pod čijim se kišobranom odvijala ova aktivnost i koja je za cilj imala uvesti u Bosnu strane mudžahedine bila je Agencija za pomoć zemljama Trećega svijeta, odnosno Third World Relief Agency (TWRA), koja je imala direktnu podršku Alije Izetbegovića. Tu su organizaciju osnovali sudanski diplomati koji su bili u vezi s Usamom bin Ladenom i Izetbegovićem,” kaže Elsässer.

Osnivač te agencije bio je Elfatih Hassanein,[34] sudanski diplomat i član vladajućeg Nacionalnog islamskog fronta, bivši student medicine u Beogradu i blizak prijatelj Alije Izetbegovića. TWRA je osnovana u 1987.  Beču kako bi pružila potporu obnovi islama u Istočnoj Evropi i zemljama  Sovjetskog Saveza.[35] U 1992. uredi TWRA-e su otvoreni u Sarajevu, Budimpešti, Moskvi i Istanbulu, ključnim mjestima za ugovaranje, kupovinu i tajnu dopremu oružja za Armiju Bosne i Hercegovine koja je još bila u nastanku i pokušavala nadoknaditi ogroman zaostatak u naoružanju u odnosu na vojsku bosanskih Srba.[36] Zapadni istražitelji tvrde da je TWRA pomagala i dolazak stranih mudžahedina u Bosnu i da im je kao “humanitarnim djelatnicima” izdavala akreditacije.[37] Tvrdi se također da je u oktobru 1992., upravo Haris Silajdžić u Beču dao jamstvo austrijskoj banci (Die Erste  Bank), kod koje je TWRA imala račun, da je Elfatih Hassanein ovlašteni predstavnik bosanskohercegovačke vlade, što je iduće godine potvrdio i Alija Izetbegović. Austrijski istražitelji utvrdili su da je od 1992. do 1995. kroz TWRA-u prošlo 350 miliona dolara, koje su donirale vlade islamskih zemalja i radikalni islamski pokreti. Među donatorima je, tvrdi se, bio i Usama bin Laden, koji je do sredine 1990-ih živio u Sudanu, dok su američki istražitelji utvrdili povezanost TWRA-e i slijepoga šejha Omara Abdela Rahmana koji je u Sjedinjenim Državama osuđen na doživotni zatvor kao glavni planer prvoga napada na Svjetski trgovački centar, 1993. [38] U upravnom odboru TWRA-e su bili i visoki dužnosnici Stranke demokratske akcije i vlade u Sarajevu.[39]

Evan F. Kohlmann, koji je na temelju dostupnih dokumenata Al-Kai’de i bosanskih obavještajnih službi, istraživao dolazak veterana afganistanskog rata u Bosnu, tvrdi da obje skupine izvora ukazuju na isti zaključak.

“Općenito, može se reći da su dobrovoljci iz islamskih zemalja u početku dolazili na svoju ruku i da nisu bili regrutirani, u svakom slučaju ne od nekoga iz Bosne. Bili su to Arapi koji su se borili u Afganistanu, porijeklom iz Egipta, Saudijske Arabije, Alžira i Jemena. Vidjeli su u medijskim izvještajima što se događalo u Bosni i vjerovali su da se radi o genocidu nad tamošnjim muslimanima i da je to povod za novi džihad. Počeli su pristizati preko Hrvatske u ljeto 1992. Isprva samo male grupe prekaljenih veterana borbi u Afganistanu koji su ubrzo u Bosni stekli reputaciju, ali ne kao dobri boraci, nego kao ljudi skloni ratnim zločinima. Tokom 1992., bosanski Srbi su ušli u trag jednoj skupini mudžahedina iz Saudijske Arabije, ubili ih i zaplijenili  njihove osobne stvari. Među njima su našli fotografije tih istih mudžahedina na kojima poziraju držeći odrubljene glave Srba ubijenih ili zarobljenih u ranijim borbama. Odrubljivali su glave i držali ih u kutijama kako bi ih ponijeli natrag sa sobom, kao suvenire. U početku je to za njih bio ljudski safari prije nego li džihad. Kako je rat odmicao i kako se raspoloženje u svijetu okretalo u korist bosanskih muslimana, a protiv Srba, u Bosnu je počelo pristizati puno ljudi s Bliskog istoka, a i iz Europe. Regrutirali su ih islamski centri i vjerski čelnici, i istina je da nisu svi došli uz prethodno znanje bosanskohercegovačke vlade,” kaže Kohlmann.

Postoji još netko tko je znao za dolazak mudžahedina, ohrabrivao ga i ciljano pomagao, tvrdi njemački publicist Jüergen Elsässer.

“Amerika isprva nije bila zainteresirana za događaje na Balkanu. Njemačka, Austrija i Vatikan podržali su nezavisnost Slovenije i Hrvatske i ostvarili znatan utjecaj u tim zemljama. Srbi su ostali sami protiv sviju. Kada se kasnije administracija predsjednika Clintona htjela uključiti u događaje u regiji, savezništva su već bila ostvarena, i nije bilo prostora za Ameriku. Zato je Washingtonu još jedino preostalo da se osloni na bosanske muslimane i da preko njih pokuša ostati važan igrač na diplomatskoj sceni. Uz to, suradnja između Sjedinjenih Država odnosno Središnje obavještajne agencije (CIA) i radikalnih muslimana u Afganistanu je tokom 80-ih godina 20. stoljeća bila vrlo uspješna i dovela je ne samo do vojnoga poraza Sovjetskoga Saveza u toj zemlji nego mu je, zapravo, zadala završni udarac. Zato su se Amerikanci i na Balkanu željeli ponovo osloniti na mudžahedine,” tvrdi Elsässer. [40]

U obavještajnim i političkim strukturama Bosne i Hercegovine još vrlo rano tokom rata vjerovalo se da je dio mudžahedina ubačen u zemlju mimo volje vlade u Sarajevu, sa znanjem i uz pomoć zapadnih sigurnosnih službi. Pretpostavljalo se da ih je dio obavljao obavještajne zadatke, dok su preostali svojim prisustvom i ideologijom trebali ojačati muslimanski karakter manjeg dijela zemlje koji je, po tajnim sporazumima bosanskih susjeda i uz naklonost dijela međunarodne diplomacije, krajem rata trebao pripasti Bošnjacima. [41]

[31] Za najpotpuniji uvid u ovaj proces, kao i djelovanje stranih mudžahedina i misionara u BiH u vrijeme i neposredno nakon okončanja rata, vidi knjigu: Esad Hećimović, Garibi: Mudžahedini u BiH, 1992-1999, Zenica, Fondacija Sina, 2006.

[32] Jedan od prvih mudžahedinskih zapovjednika u BiH, Abu Abdel Aziz Barbaros’ (Crvenobradi) izjavio je u jednom intervjuu: “Kriza u Bosni počela je samo petnaest dana nakon zaposjedanja Kabula. Na taj su način potvrđene riječi Poslanika islama da će se džihad nastaviti do Sudnjega dana. U Bosni je počeo novi džihad i pošli smo tamo kako bi njegovu (Allahovu, op.a.) riječ učinili ‘vrhovnom’, ali ne za postizanje nekog nacionalnog, plemenskog ili grupnog osjećanja ili interesa.” Tawfig Tabib, “Interview With Comm. Abu Abdel Aziz Barbaros”, Al-Sirat Al-Mustaqeem (Pravi put), No. 33, Safar 1415, August 1994. Abu Abdel Aziz Barbaros’, poznat i kao Abdelrahman al-Dosari, rođen je 1942. u Saudijskoj Arabiji. Bio je veteran mudžahedinskog pokreta u Afganistanu tokom 1980-ih i jedan od prvih članova Al-Kai’de. Američka Nacionalna komisijakoja je istraživala okolnosti pod kojim su se dogodili teroristički napadi 11. septembra 2001., u  izvještaju opisuje Abu Abdela Aziza kao “istaknutog člana Al-Kai’de”. Kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, Abu Abdel Aziz Barbaros postavljen je za prvog zapovjednika (emira) arapskih mudžahedina u toj zemlji.

[33] Haris Silajdžić u emisiji “Nedjeljom u 2”, urednik Aleksandar Stanković, Hrvatska televizija, 31.11.2005.

[34] Ista se osoba na drugim mjestima pominje i kao dr. al-Fatih Ali al-Hassan, odnosno kao Elfatih Hassanein-omal-Fatih.

[35] Govoreći o aktivnostima TWRA, Elfatih Hassanein je u intervju časopisu Gazi Husrev- -beg (Sarajevo, 1994) rekao kako vjeruje da “Bosna, na kraju, mora biti muslimanska Bosna, inače će sve izgubiti smisao i rat će biti uzaludan”. Ustvrdio je kako je rat pomogao buđenju islama među sekularnim bosanskim muslimanima i založio se za uvođenje odgovarajućih metoda za širenje “ispravnog učenja islama među bosanskim muslimanima.” Opširnije o ovome: John Pomfret, “How Bosnia’s Muslims Dodged Arms Embargo: Relief Agency Brokered Aid From Nations, Radical Groups”,Washington Post, 22.9.1996.

[36] Zapovjedništvo NATO snaga u Europi procjenjivalo je da je prednost vojske bosanskih Srba u odnosu na Armiju Bosne i Hercegovine u teškom naoružanju i tenkovima iznosila između 50 ili 60 prema 1. General George Joulwan, zapovjednik NATO snaga u Evropi (SACEUR – Supreme Allied Comander Europe), razgovor s autorom, Washington D.C., 18.12.2000.

[37] Barem jedan od petorice arapskih mudžahedina ubijenih na kontrolnom punktu Hrvatskog vijeća obrane kod Žepča, 14. decembra 1995., imao je akreditaciju TWRA-e.

[38] Tokom samo jednog mjeseca 1992., na račun TWRA-e u Erste Banci položeno je 20 miliona dolara. U oktobru iste godine, dužnosnik vlade Saudijske Arabije došao je u sjedište banke u centru Beča s dva kofera gotovine i uložio na račun TWRA-e 5 miliona dolara. U periodu 1992.-1995., na taj je račun najviše donacija stiglo iz Saudijske Arabije, Irana, Sudana, Turske, Bruneja, Malezije i Pakistana. Po godinama: 1992. – 80 miliona dolara, 1993. – 231 milion, 1994/95. – 39 miliona, 1996. – 500.000 dolara. Priliv novca se smanjio u 1994. i 1995. jer je u to vrijeme, uz znanje Sjedinjenih Američkih Država, otvoren kanal kroz Hrvatsku za dopremu, uglavnom iranskog, oružja za Armiju BiH. Prva velika operacija koju je izvela TWRA bila je doprema velike količine oružja i municije (oko 120 tona sovjetskih pušaka, minobacača, mina i municije iz preostalih zaliha nekadašnje Istočne Njemačke), iznajmljenim ruskim avionom iz Kartuma u Sudanu, na aerodrom u Mariboru (Slovenija), u septembru 1992. Teret je bio prijavljen kao “humanitarna pomoć”. Dio oružja prevezen je do Tuzle i Zenice iznajmljenim transportnim helikopterima rusko-američke kompanije Eco-Trade, koji su se snabdijevali gorivomu Splitu. J. Pomfret, “How Bosnia’s Muslims Dodged Arms Embargo.” U isporuke oružja i dovođenje dobrovoljaca iz islamskih zemalja,  u dužem periodu rata, po nekim je izvorima bila uključena i pakistanska obavještajna služba ISI (Inter-Service Intelligence). Opširnije u: Michael Chossudovsky, “Osamagate”, Center for Research on Globalisation, University of Ottawa, 9.10.2001. Dostupno na:http://globalresearch.ca/articles/CHO110A.htm. Vidi i: Esad Hećimović, “Britanski MI6 vrbovao je Pakistance u Armiju BiH”, BH Dani, br. 486, 6.10.2006. Značajnu ulogu u dovođenju islamskih dobrovoljaca u BiH odigrala je i tzv. alžirska veza. Navodno “na izravan zahtjev Usame bin Ladena”, član Oružane islamske skupine (GIA), Kamr Ad Din Khirbani  doselio se u Zagreb krajem 1991., kako bi osnovao humanitarnu agenciju Al-Kifah. Tokom rata u BiH, ona je korištena kao jedan od kanala za ubacivanje članova GIA-e u BiH.  Associated Press, 19.4.2006.

[39] Uz Elfatiha Hassaneina u upravnom odboru TWRA-e bili su istaknuti čelnici Stranke demokratske akcije (SDA): Hasan Čengić, Husein Živalj (tadašnji ambasador BiH u Beču) i Irfan Ljevaković, za kojega austrijski istražitelji vjeruju da je bio jedan od glavnih zagovarača dovođenja “islamskih boraca” u BiH kao humanitarnih djelatnika i da je nakon sklapanja Daytonskoga sporazuma, kao visoki dužnosnik, pretežno bošnjačke, Agencije za informacije i dokumentaciju (AID), omogućio borcima iz islamskih zemalja da ostanu u BiH. Vrlo važan ured TWRA, onaj u Zagrebu vodio je Faris Nanić. Šef jedne zapadne obavještajne službe izjavio je za Washington Post da su ljudi koji su radili za TWRA-u formirali ćeliju koja želi približiti Bosnu radikalnim bliskoistočnim islamskim pokretima. “Ne vjerujemo da je to ono što većina bosanskih muslimana zbilja želi, ali TWRA je tim ljudima dala novac, utjecaj i moć. Odvela je njih i njihove ideje vrlo daleko”, izjavio je taj obavještajac. John Pomfret, “Bosnian Officials Involved in Arms Trade Tied to Radical States”, Washington Post, 22.9.1996.

[40] Od početka 1993., Clintonova administracija je znala za aktivnosti TWRA-e, ali nije poduzimala akcije da ih spriječi. “Rečeno nam je (iz Washingtona, op. a.) da pratimo šta rade, ali da se ne miješamo. Bošnjaci su pokušavali nabaviti oružje od koga god su mogli, a mi u tome baš nismo bili od pomoći. Najmanje što smo mogli bilo je da se držimo po strani. Tako smo i postupili”, kaže neimenovani američki diplomat. Austrijske i njemačke vlasti također nisu ništa poduzimale. U Austriji su, zato što po zakonima te zemlje na njezinom teritoriju nije zabranjeno pregovarati o kupovini oružja za druge države, dok se sama transakcija obavlja negdje drugdje, sklapani poslovi. Uz to, raspoloženje javnosti i političkog estabišmenta u obje zemlje bili su na strani Bošnjaka za koje se smatralo da se imaju pravo braniti. John Pomfret, “How Bosnia’s Muslims Dodged Arms Embargo.”

[41] U više domaćih i stranih obavještajnih izvještaja tvrdi se da je među islamskim dobrovoljcima u Bosni bilo i obavještajaca sa Zapada, posebno iz Francuske, koji su ubačeni kako bi prikupljali podatke. Neki od njih uopće nisu bili muslimani, što je u nekoliko navrata utvrđeno, kada su sahranjivani neki od poginulih. Sead Numanovic, “Bosnia: Mujahideen Revival Fears,” Institute for War and Peace Reporting, Balkan Crisis Report, No 286, 5.10.2001. Detaljan opis prakse regrutiranja i ubacivanja špijuna u militantne islamske pokrete, a koju su provodile britanska i francuska obavještajna služba, u svojoj je knjizi opisao Omar Nasiri, Inside the Jihad: My Life With Al Qaeda: A Spy’s Story, New York: Basic Books, 2006. U vrijeme dok je bio premijer BiH, čelnik Socijaldemokratske partije (SDP) Zlatko Lagumdžija je u jednom novinskom intervjuu rekao kako je “jasno kao dan da su ti ljudi (dobrovoljci iz islamskih zemalja, op.a.) došli uz pomoć obavještajnih službi nama danas prijateljskih zemalja, ne bi li učinili sve što mogu da se promijeni karakter rata u BiH… Ti ljudi su ovdje dolazili (…) sa pasošima evropskih zemalja, pravili islamske humanitarne organizacije parkirane u našem susjedstvu; nisu dolazili da se bore u Srebrenici, nego da oslobode kafić u Zenici od djevojke koja nije prikladno obučena; nisu došli u Bihać ili Žepu; da li je neko od njih došao u Sarajevo, da s ove strane puca na brda ili krenuo da probije obruč sa Igmana? Ne, nego su onda iz Zenice… otišli u Travnik da podijele ulice, da sa jedne strane bude muslimanska zastava, a sa druge šahovnica, koju su oni pokušavali da pretvore ne u bosansko-hrvatsku, nego u hrvatsko-hrvatsku zastavu. Savršeno je jasno da je na taj način trebalo pospješiti podjelu BiH i posijati sjeme samodestrukcije u ono parče teritorije koje bi se tada dala Bošnjacima.” Zlatko Lagumdžija, razgovor sa Senadom Pećaninom, “Zašto smo morali isporučiti Alžirsku grupu”, BH Dani, br. 243, 8. 2.2002.

Source: AL-KAI’DA U BOSNI I HERCEGOVINI: MIT ILI STVARNA OPASNOST?

This entry was posted in Politics. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s