reci šutnji NE

Dragi moji prijatelji
 
Ne mogu da oćutim i prepustim podrazumijevanju da isto mislimo i doživljavamo bez obzira na to što smo tolike godine u druženju i razgovoru bezbroj puta izrekli šta mislimo i osjećamo o vremenu u kojem živimo, o našim državama i politikama.
 
Svakodnevni su i razni povodi beskrajne gluposti ali i pokvarenosti i zla koje se pokazuju u javnom životu i prosto je nemoguće na sve to reagovati – možda i ne treba, jer se time i vlastiti život zagađuje tim đubretom.
 
Ali, postoje trenuci kad kap prelije čašu i kad se, jednostavno, ne može oćutati.
Ne želim da ćutim bar pred vama i ovim privatnim, intimnim pismom, želim sebi da umanjim usamljenost u bolu i sramoti, ali i revoltu koji osjećam.
 
Posljednji događaj, jučerašnji, povodom takozvanog državnog praznika takozvane “republike srpske” toliko me je zgadio i natjerao da vam bar ovim kratkim pismom iskažem svoje ogorčenje, ali i tugu zbog ovog strašnog i odvratnog slavljenja nečega što je nastalo na tolikoj nesreći, tolikim razaranjima i ljudskim žrtvama. Nastalo na vjerovanju da se ne može zajedno živjeti u istom gradu, u istoj ulici, u istoj zgradi, stan do stana, samo zbog drugačijih imena i prezimena i varijanti vjerovanja u Boga.
 
Ovaj čin koji je izveden u zajedničkom činodejstviju crkve i države, uvezen iz druge države, nije samo falsifikat istorije i pravde, njihovo kaljanje i prekrajanje, laž i obmana, nego i mračna opasnost za budućnost, zapakovana u slatke oblande “miroljubivih poruka”. Umjesto priznanja mržnje, zločina i progona drugih, opet kažem, svog južnoslovenskog naroda drugačijeg imena i vjere, umjesto pokajanja i borbe za izgradnju države ljudi i građana, slavodobitno je ustoličeno ono što je i dovelo do strašnog pokolja devedesetih. Ono čega se treba stidjeti, postalo je simbol identiteta.
 
Koliko će trajati to bolesno ludilo, ne znam, ali zastrašen sam da će od njega opet stradati takozvani obični ljudi, i to prije svega u Srbiji, koji su i sami taoci i žrtve te izopačene vjere i ideologije, koja nezadrživo hrli u nacizam.
 
Život se nastavlja dalje, i mi ćemo raditi svoje poslove kako najbolje umijemo i možemo. Možda ovakvi događaji i situacije služe upravo da bi nas još više približile, i osnažile.
 
U ovakvim trenucima je najgore, ravno porazu, ako se kao pojedinci osjetimo usamljeni i nemoćni, ako ne znamo da li ima drugih sa kojima možemo dijeliti svoje misli, osjećaje, strahove i radosti.
 
Ja znam da nas ima, i to u broju koji daleko nadmašuje nesrećnike zatrovane neznanjem, glupošću i mržnjom. Treba toga da smo svjesni i iz toga da crpimo snagu i ljubav kako bismo izdržali, i sačuvali se.
 
Vaš Dragan Stojković
 
 
U Zemunu, 10. januara 2016.

Source: reci šutnji NE

This entry was posted in Politics. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s