Boris Dežulović: UMJETNOST, NAJVEĆI NEPRIJATELJ NAŠEG STOLJEĆA 

Guernica. Paris, June 4, 1937. Oil on canvas, 349.3 x 776.6 cm Image licenced to Stephen Forsling FORSLING, STEPHEN by Stephen Forsling Additional copyright permission to reproduce the work of PABLO PICASSO must be obtained from the Artists Rights Society (ARS), 536 Broadway, 5th Floor, New York, NY 10012. Please contact ARS at (212) 420-9160 or fax (212) 420-9286 or e-mail info@arsny.com. Usage :  - 3000 X 3000 pixels (Letter Size, A4)  © Erich Lessing / Art Resource

Guernica. Paris, June 4, 1937. Oil on canvas, 349.3 x 776.6 cm

Trinaest godina nakon što je Picassova Guernica prekrivena platnom kako svojom bezvremenskom snažnom porukom ne bi gospodarima rata smetala da ratuju na Bliskom istoku, nesretna ja Kapitolinska Venera prekrivena drvenim panelima kako svojom bezvremenskom golom ljepotom ne bi gospodarima financija smetala da s bogatim Bliskim istokom trguju. Gospodari rata i gospodari novca lijepo se, kako vidimo, slažu. Posljednja nada našeg bezglavog stoljeća ostaje tako dobra, stara umjetnost. Jedini neprijatelj kojega se boje.

Prije točno trinaest godina, početkom februara 2003., američki državni tajnik Colin Powell dramatičnom je konferencijom za novinare pred velikom dvoranom Vijeća sigurnosti UN-a objavio kako Sjedinjene Države imaju dokaze da Sadam Husein posjeduje kemijsko oružje, najavivši tako vojnu intervenciju u Iraku. Kamere su zabilježile historijski trenutak, iako je trenutak bio historijski upravo zbog onoga što kamere nisu zabilježile: general Powell govorio je, naime, pred velikim plavim platnom kojim su nadležne službe od kamera i očiju sakrile u pozadini tapiseriju s reprodukcijom glasovite Guernice, snažne Picassove komemoracije nacističkog bombardiranja tog malog baskijskog gradića u proljeće 1937.

Tapiserija s motivom Guernice, poklon Ujedinjenim narodima Nelsona A. Rockefellera, prekrivena je plavim platnom s mutavim obrazloženjem službenika UN-a kako je jednostavna plava pozadina izabrana zbog zahtjeva televizijske produkcije, iako je pravi razlog bio očigledan. Subverzivni potencijal Picassova glasnog krika protiv rata nasuprot američkoj ratnoj retorici bolno je upao u oči desetak dana ranije, kad je na istom mjestu, pred Guernicom u sjedištu Vijeća sigurnosti, glavni inspektor UN-a Hans Blix iznosio izvještaj o inspekciji iračkog naoružanja. Posve logično, Bushova je administracija zaključila kako bi bilo neprilično objavljivati rat pred najčuvenijim antiratnim djelom u cjelokupnoj svjetskoj povijesti umjetnosti, i gospodari rata problem su riješili s nekoliko desetaka četvornih metara plavog platna.

Da bi skandal bio potpun, pobrinula se povijest: ispostavilo se, jasno, da Irak nije imao nikakvo kemijsko oružje i da su Amerikanci rat poveli na osnovu lažnih izvještaja. Nije tako, jebiga, bilo suštinske razlike između Bushovog bombardiranja Bagdada zbog pomoći iračkoj opoziciji, te širenja prostora „slobode“ u Iraku, i Hitlerova bombardiranja malog baskijskog gradića Guernice zbog pomoći Francovoj vojsci, te širenja prostora „slobode“ u Španjolskoj. Američki zračni napadi na Irak, najzad, nisu bili ni prvi, ni posljednji. Nemilosrdno bombardiranje Guernice 1937. bilo je, međutim, prvo: bio je to prvi historijski primjer sravnjivanja iz zraka.

Powellova konferencija za novinare nije stoga ostala upisana u povijest zbog objavljivanje rata Iraku – ni prvi, rekoh, ni posljednji – koliko zbog objavljivanja rata umjetnosti. Prva žrtva tog bahatog američkog rata bila je tako glasovita Picassova Guernica, sramotno pokrivena za potrebe novih bombi i novih guernica.

Na zanimljiv način rat našega bezglavog stoljeća protiv umjetnosti napravio je puni krug kad su ovih dana inspektori Međunarodne agencije za atomsku energiju potvrdili da je Iran definitivno raspustio svoj nuklearni program, a Ujedinjeni narodi ukinuli višedecenijske sankcije protiv Teherana, uvedene još nakon revolucije davne 1979. godine. Istog trenutka, poput američkih domaćica na otvaranju shopping-mallova na Black Friday, cijeli je Zapad nagrnuo na iznenada otvoreno bogato iransko tržište, drugu najsnažniju ekonomiju Bliskog istoka, i uslijedilo je nezapamćeno ulizivanje gospodarima iranske nafte.

Konačno, ovih dana – točno trinaest godina nakon one konferencije za novinare na kojoj je Colin Powell objavio rat Iraku – iranski je predsjednik Hasan Ruhani na zajedničkoj konferenciji za novinare s talijanskim premijerom Matteom Renzijem u zgradi Kapitolinskog muzeja u Rimu poručio kako se „sigurnosna pitanja u Zapadnoj Aziji ne mogu rješavati vojnim putem“. Bilo je to prvi put nakon 1979. da je jedan šef iranske države kročio na tlo Europe: Italija – kao najveći europski trgovinski partner Irana prije uvođenja sankcija – nije odabrana slučajno.

Kamere su, jasno, zabilježile taj historijski trenutak, iako će trenutak ispasti historijski upravo zbog onoga što kamere nisu zabilježile – za vrijeme posjete iranskog predsjednika, naime, nadležne su službe od kamera i očiju osjetljivog gosta u hodnicima Kapitolinskog muzeja bijelim panelima sakrile gole antičke skulpture, poput čuvene Kapitolinske Venere.

Kapitolinska Venera, remek djelo antičke skulpture, sakrivena je u bijeli drveni sanduk s mutavim obrazloženjem talijanske Vlade kako kao dobri domaćini nisu htjeli vrijeđati vjerske i ćudoredne osjećaje visokog gosta, iako je pravi razlog bio očigledan. Subverzivni potencijal golog tijela nasuprot konzervativnom moralu bogatog gosta bolno je upao u oči tri mjeseca ranije, kad je talijanski premijer u Firenzi primio vladara Abu Dhabija, princa Muhameda bin Zajeda, a kordon agenata za tu priliku na brzinu okružio golu skulpturu američkog umjetnika Jeffa Koonsa i sakrio je od osjetljivih očiju arapskog milijardera.

Posve logično, Renzijeva je vlada zaključila kako bi bilo prilično nepragmatično mrkog i konzervativnog iranskog predsjednika odobrovoljavati za sedamnaest milijardi eura vrijedne poslove pred jednom od najčuvenijih golih žena u cjelokupnoj svjetskoj povijesti umjetnosti, i gospodari financija problem su riješili s nekoliko desetaka četvornih metara bijelih drvenih panela.

Krug je tako zatvoren. Trinaest godina nakon što je Picassova Guernica prekrivena platnom kako svojom bezvremenskom snažnom porukom ne bi gospodarima rata smetala da ratuju na Bliskom istoku, nesretna ja Kapitolinska Venera prekrivena drvenim panelima kako svojom bezvremenskom golom ljepotom ne bi gospodarima financija smetala da s bogatim Bliskim istokom trguju.

Gospodari rata i gospodari novca lijepo se, kako vidimo, slažu. Posljednja nada našeg bezglavog stoljeća ostaje tako dobra, stara umjetnost. Jedini neprijatelj kojega se boje.

Tekst uz dozvolu autora prenosimo iz  ljubljanskog  lista Dnevnik

Source: Boris Dežulović: Umetnost, največji sovražnik stoletja | Dnevnik

Source: Tacno.net
Source: Boris Dežulović: UMJETNOST, NAJVEĆI NEPRIJATELJ NAŠEG STOLJEĆA 

This entry was posted in Politics. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s