Jasna Šamić: lament nad «mahramom»

Jasna Samic

Nedavno je predloženo da se zabrani nošenje svih religijskih znakova u Sudovima BiH. U vezi s tim, već danima pratim lament nad «mahramom» i ne mogu da vjerujem vlastitim očima i ušima do koje mjere je totalitarizam zavladao u Bosni, i u Sarajevu, do koje mjere je ženska kosa postala glavni neprijatelj slobode i demokratije, do koje mjere su te dame koje su je sakrile, zavladale tim novokomponovanim društvom, koliko je «mahalska elita» uspjela da nametne svoje uzuse, «demokratiju» i svoje (neznalačko) poimanje vjere, do koje mjere je licemjerstvo postalo vladajuće u tom, sve izrazitijem mafijaško-religijskom sosjeteu, do koje mjere neznanje i primitivizam ulijevaju strah svim onima koji ne pristaju na njihove zakone (koje arogatno i po principu izvrnute logike nazivaju demokratskim). Već danima me te «demokrate» nazivaju «modnom fašisticom sa Zapada», jer sam «protiv hidžaba», te «dužnosti svake muslimanke».

Zato prvo želim reći, i podvući po ko zna koji put,  da «hidžab» nema nikakve veze sa maramom, još manje sa načinom na koji se ona omotava danas oko glave. U Kuranu se izraz «hidžab» pojavljuje samo jednom i znači «veo iza koga se krije Bog»; drugim riječima, čovjek nikad ne može vidjeti ni spoznati Boga, jer je za to njegov intelekt nemoćan. Ovo vrlo dobro znaju svi nastavnici koji podučavaju djecu i studente o ovoj vjeri u medresama u Bosni. Ali zašto to javno ne kažu? Da li im odgovara da žena bude i ostane inferiorno biće u odnosu na njih?

I sama sam poštivala taj orijentalni običaj kad sam odlazila u tekije, gdje sam izučavala sufizam. Najzad, jedino vjerodostojno i poetsko objašnjenje o sakrivanju ženske kose dao mi je jedan od rijetkih istinskih demokrata i poznavalaca islama, nekadašnji šejh Sinanove tekije u Sarajevu, Fejzulah Hadžibajrić: “Kad su anđeli sišli s neba, oni su se zapetljali u žensku kosu; zato žena treba da sakrije kosu.”

Ali šta su anđeli, gdje su ti meleci? Najvjerovatnije su i oni dezertirali ili su protjerani iz današnjeg  novokomponovanog neofitskog društva, ustupivši mjesto Iblisu (i Sotoni).

Javno nošenje marame, a napose «nikaba» (crnih saudijsko-muslimanskih mantija koje skrivaju cijelo žensko tijelo i lice) prvi su znaci, ne pokornosti Bogu (musliman =onaj koji je krajnje pokoran jedinom Bogu=Al-Lahu), nego pokornosti muškarcu; to su,dakle, sasvim jasni znaci upozorenja ponovnog uvođenja ropstva, posebno za ženu, koje joj je nametnuo muškarac još od postanka monoteističkih religija. Nošenje «mahrame» i skrivanje kose (i još manje skrivanje lica) ne samo da nije islamska obaveza, nego taj fenomen nije čak ni islamskog porijekla. Treba li naglasiti da je to najmlađa monoteistička religija? U katoličanstvu su žene takođe skrivale i kosu i lice, a u judaizmu su brijale glavu i nosile perike. Budući da nigdje u Svetoj knjizi muslimana ne stoji da žena mora sakrivati kosu, pa ni lice, treba reći i to da je to pokrivanje kose, – a danas sve više i cijelog tijela – s jedne strane postala muslimanska tradicija prenesena i na balkanske  prostore sa muslimanskog Orijenta, a s druge strane da ima (donekle) veze sa hadisima (Muhamedovom tradicijom i ponašanjem) koji su nerijetko apokrifni.

Pa čak da tako nešto i stoji u Kuranu (a ne stoji !): da žena treba da skriva kosu, ne treba zaboraviti da islam zahtijeva od vjernika, pa i od žene, krajnju  skromnost i skrušenost, delikatnost , a ne «mahanje» vlastitom religijom i religioznošću. Drugim riječima, po islamu, nije uopšte manji vjernik ni onaj koji ne ide u džamiju, a kamoli žena koja ne nosi maramu.

Ima li mogućnosti da se današnja bosanska žena pomakne dalje od ovog mračnog srednjovjekovlja, od «svog slobodnog izbora» robovanju totalitarnom mužjaku? Bojim se da nema. Kad je u pitanju ovaj fenomen, recimo da ovdje, (tj. u najradikalnijim oblicima religije, pa i u islamu), u prvom redu stoji manipulacija masama, udružena sa stranim novcima, u ovom slučaju saudijskim dukatima. Cijeli svijet zna da je današnji islam uvezen direktno iz Saudijske arabije, da Wehabje i Salafiti sve više imaju uspjeha svuda u svijetu, pa i u Bosni, i da sarajevske ulice sve manje naliče danas na grad neke demokratske, laičke zemlje, a sve više na neko zabačeno beduinsko selo usred pustinje, gdje je žene a priori isključena iz društva, a čija je jedina uloga da rađa mužjake. (Arapi su ne tako davno zakopavali živu žensku djecu kad bi se rodila, a i danas u arapskom jeziku postoji izraz koji glasi: zakopavati živu žensku djecu u pijesak.) Ovom stranom islamu u Bosni otvorili su širom vrata prvo Karadžić i Milošević «etničkim čišćenjem», a potom i Izetbegović svojim ambivalentnim odnosom uopšte prema državi i svojom slabošću prema ekstremnom vidu islama.

Dalje, zna se vrlo dobro – novinari i novinarke koje ne znaju rade to ili iz straha ili iz konformizma ? – da je prvi znak ekstremnog islama – wahabizma i salfizma koji su tipični primjeri tog islama – prvo «mahrama» (koju dame koje je «nose krivo nazivaju «hidžabom»), a drugo, da iza toga dolaze drugi  simboli: nikab (umotavanje žene u potpuno crnilo), kao i muške bradice i kratke hlače, nakon čega na red dolazi ekscizija, ili klitoridektomija (obrezivanje žene), ukidanje portretiranja, i muzike, zatvaranje laičkih škola, spaljivanje knjiga, i napokon pristajanje na cjelokupnu makabarsku ideologiju Daecha, koju više nikome nije potrebno objašnjavati. U toj idologiji, prevladava glorifikacija smrti, pokoravanje muškarcu «muslimanu», i mržnja prema Zapadu. Ma kako se Zapad i te kako može kritikovati, i koliko god da je odgovoran za postojanje «crnog islama», ipak se mora zaključiti da tu postoji mnogo više prava nego u drugim zemljama. Churchill je davno rekao da demokratija ne valja, ali da nema bolje. Ako se, potom, može reći da su muslimani u zapadnim zemljama – primjerice u Francuskoj – bili ponižavani, zašto takav radikalni islam ima sve više uspjeha u Bosni? I zašto se ne smije, ili jedva smije reći bilo što protiv takvog islama? Zar taj stranac, Saudijac, ima toliku moć na Balkanu?

Ono što je karakteristično za zapadne zemlje, to je takođe stanovito prisustvo hipokrizije po ovom, i drugim pitanjima; ali to je jedna druga vrsta hipokrizije, drukčija od one koja je uzela maha u Sarajevu i Bosni a koja je tu udružena sa strahom. Na Zapadu «la gauche caviar» javno kukumavči i roni suze nad nepravdama u životu stranaca i onih koji su tog porijekla, ali ti veliki teoretičari humanizma i humanisti pred kamerama izbjegavaju svaki direktni kontakt sa osobom koju «brane», i kad su u pitanju konkretni slučajevi, onda niti koga vide, niti čuju.

Simpotmatično je, veoma simptomatično, da mnoge bosanske žene koje se ne slažu sa nošenjem «mahrame», a još manje sa religijskim egzibicionizmom na javnim mjestima (školama, sudnicama, i drugdje), ne smiju to da javno kažu. Koliko god da sam dobila pisama u kojima me «demokratski» raspoložene i «tolerantne» hanume upozoravaju da «strepe od ovakvih rigidnih mišljenja» kakvo je moje, toliko dobivam i pisama u kojima mi druge osobe govore kako misle identično, ali ne smiju da to javno kažu. Da, te velike vjernice i njihove «tolerantne» satelitkinje su postale toliko moćne i agresivne, da svi drugi, koji ne misle kao oni, spadaju u fašiste, u netolernatne osobe kojih se treba bojati. A to se zove logika naizvrat. I paranoja.

To smo već vidjeli pred agresiju i za vrijeme agresije na Bosnu 90-ih godina, kada se nije smjelo ništa reći o ekstremnim Srbima, jer su takvi odmah svrstavani u srbofobe. Situacija je vrlo slična, s tim što su sad u pitanju sve ektremniji muslimani s kojima se identifikuju svi oni koji sebe ne smatraju ekstremnim slučajevima, optužujući druge za ekstremizam. Uplašeni da ih ne optuže za  islamofobiju, domaći hrišćani šute, ili licemjerno tvrde da ih niko neće spriječiti da, iako ateisti, i oni, tj. one nose na javnim mjestima, ako im se ćefne , «hidžab» ili krst. Tako se slobodno sve više širi ropstvo u Bosni, robovanje muškom primitivcu, mafijašu i korumpiranim vođama.

Treba li citirati velike umove koji su davno rekli da tolerancija naspram netolerancija jeste ravna zločinu?

Bosansko društvo treba konačno da se opredijeli: ili tu stvarno vlada šerijat (u tom slučaju, ako je pravilno primijenjen, skoro svi političari treba da izgube obje ruke !) ili će konačno doći do stvarnog razdvajanja religije od države, a time i do uklanjanja svih religijskih znakova sa javnih mjesta, i pristanak na laicitet i sekularnu državu.

Sam Izetbegović junior izjavljuje da niko nema prava da ukine ono što je Bog naredio: nošenje «hidžaba».

Kako taj zna šta je Bog naredio? I šta je Bog? Da za njega važi ono «l’état c’est moi» – država to sam ja – nešto je potpuno izvjesno, ali da li je umislio i to da je postao božanstvo?

Bosnu je već odavno koštalo neznajnje Izetbegovića starijeg i iz oblasti vladanja državom i iz oblasti religije/islama. Takvi, kao Izetbegovići, tvrdili su i tvrde da im ne treba znanje, da oni «intuitivno poznaju istoriju»!

Opšti civilizacijski krah tek slijedi, on više uopšte nije daleko.

 

http://novi.ba/clanak/55332/zasto-sam-protiv-hidzaba

Source: Jasna Šamić: lament nad «mahramom»

This entry was posted in Politics. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s