“Ovaj rat je moj najveći poraz u životu. Ja sam sve izgubio. Pjevao sam za sreću i za ljude, a vidi što je sada nastalo. Ja sam dao sve od sebe, ali nisam uspio. Jugoslavija je najgora i najgluplja zemlja na svijetu. Što ja mogu kada nitko nije slušao?! Tražio sam da se razmišlja, nisam nikada pozivao na uljuljkivanje… i vidi što su napravili. Ljudi mene nisu slušali kako valja, nego su tražili nešto što su sami htjeli vidjeti. Ispao sam poligon za nešto što nisam želio.”
“Žena mi je rekla da je gledala Karadžića na televiziji i njemu su aplaudirali, možda ti isti koji su prije meni. Što da sad ja radim, da mi se opet sutra aplaudira?! Ti isti ljudi? A ja sam ih tjerao na razmišljanje… ma neću više, bilo pa prošlo, ionako je sve uzalud.”
(Branimir Štulić, u razgovoru za “Feral Tribune”, 7.09.1993.)
I Branimir Štulić je napisao stihove o Titu. Radi se o pjesmi “Tko to tamo pjeva”, koja otvara Azrin dvostruki album “Filigranski pločnici” iz 1982.
Kamo dalje rođače
Iz pijeska vire krunisane glave
Što to rade
Prde u prašinu
Čini mi se rođače
Da je standard pokvario ljude
Jedu govna i sanjare
Bit će bolje rođače
Skini medalje i napuni sale
Ulici trofeja ponestaje snage
Ostavljene djevojke
Narkomani i bludnice
Uzdaju se u tebe
Blindirani brodovi
Vozili te na četiri strane
Zbilja si bio dosljedan
I nesvrstan rođače
Raspolagati tuđom mukom
Nije mala zajebancija
Bit će bolje rođače
Skini medalje i napuni sale
Ulici trofeja ponestaje snage
Osamljene djevojke
Narkomani i bludnice
Uzdaju se u tebe
Na pitanje zašto ne dođe u naše krajeve i ponovo zasvira, u već spomenutom razgovoru za Feral iz 1993. Štulić odgovara:
“Neću. Nemam više s kim, ni protiv koga. Ja sam se uvijek mjerio sa generacijom od prije pedeset godina. S Titom i njegovima. Danas se nemam tući protiv koga. Ovi sada to su pizde. Ne mogu se tući s pizdama.”
rave utopia 